Page 7 - STAV broj 142-spec

Patriotska Pero, žica, pjesmarica dječije lice, unakaženo!

Kad god iziđem iz Bosne Živi Bože, daj mi kupi Mercedes Benz! Uz vile i sokole, djevojke iz voda,
Uvjerim se u njeno postojanje. Nek’ ova pjesma bude prva na top-listi. po ovom Edenu sam Sotona hoda
Predajem se milosti ili nemilosti Kao zombie čiji trombi ištu sevdah & dance, vodeći za sobom konjicu crnu,
Unutarnjeg suda da je svaka jedinka i pod šminkom isti, biću Bošnjo čisti. prikaze koje iz pakla nagrnu
Najsigurnija u gomili koja je Daj mi kupi DVD & color TV. Bože, k’o krupe pljusak, dažd pretpotopni...!
Niječe ili danomice radi joj o glavi. da se skupi raja iz mog spomenara! I Alija oči podiže u Nebo
Sve dok putujem, samome sebi Pa, umjesto rovova i spaljenih krovova, da ih gore odmori i stopli...
Spuštam i podižem rešetke, da gledamo sličice od ljubavnog žara.
Samoga sebe oslobađam i hapsim. O, moj Bogo, ti učini da se Bosna rodi (Džemaludin Latić, 1957)
Najbolje se osjećam kad Bosna i prohoda po Europi ko svetac po vodi.
U gluhe sate pokuca na vrata Daj da, grešnik, i ja nađem bundevu od zlata, Bog i suze
Hotelske sobe pa se zagrlimo za svu ljubav što sam dao, nek’ mi bude plata.
Nježno, u dobima nagijim Daj mi, Bože, da popuca bodljikava žica na Ocu Ademu
Od nesanice, a ujutru, dok lovimo gitari, U logor su odveli oca mog.
Hranu, za doručkom u restoranu, na tom gnijezdu pjevačica ptica. Plakao bih, da nije govorio:
Posumnjam da će ona ikada moći Daj da, Bože, ova knjiga, pjesmarica srca, Ne plači, sine, suzu je Bog
Zanijeti i obradovati me potomstvom bude hymna & zdravica za veselog mr’ca. samo za radost stvorio.
Koje džandari globalizacije neće Moj otac je na Manjači.
Tretirati kao genetski falsifikat (Dinko Delić, 1957) Taj mrvu nije zgazio.
Niti će poslužiti kao uzgredna večera Suzu je Bog, sine, ne plači
Za ljudoždere i vesele plemenske Alija Izetbegović gleda samo za radost stvorio.
Gozbe na brdovitom Balkanu. Bosnu iz helikoptera

U avionu, Geteborg – Sarajevo, 10. XII. 2010.
(Hadžem Hajdarević, 1956)

Visefjerda On gleda našu zemlju: Nad njim sad bdije mjesečev rog.
sela i gradove – zgarišta sama, Zvijezdom se istočnom pokrio.
1. brježuljke gole, šumarke, rijeke... Ne plači, sine, suzu je Bog
Naš kamp je smješten usred šume. Bosna spava: lijepo lice – sa krastama. samo za radost stvorio.
Do prvog grada dan je hoda. Lice koje se smije sneno, I dobih cedulju od oca svog,
Ide se prugom, a ko ume u njoj je pogled sakrio.
ide prečicom preko voda.

To vile čine. I Bošnjaci.
(Sretni se drže puta tvrda.)
Kreće se u ponoć, čim potamni
rumeni prosjev sniježnih brda.

Hodi se šutke. Nestaje, tone
u vodi jezera i močvara.
Te vode živim nisu sklone
jer dom su mrtvih i utvara.

I ko ih pređe, ko ne strada
(ako na putu ne izlude),
stiže, u sabah, do prvog grada
i sreće prve, prave ljude.

2.
Podne, sparina. Čekamo kišu.
Zveckaju šolje, kopni žagor.
Vonjaju nužnici, i odišu
bazgove cvasti sjetom blagom.

Lijevo je voda, desno granje
zapaljenih sivih brada;
kikot, i krici. I dahtanje
oko masnih, lovnih zgrada.

Pucketa bilje. U pržini
veseli vrapci miju krioca.
Čekamo kišu. U divljini.
Skupljeni s koca i konopca.

3.
Bodri viola, ne odmara.
Plesači biju o šaku šakom.
Cvijetni krstovi Midsommara
vise, pod pljuskom, naopako.

Pričine, sage; bijele dame
kao orači snažne građe,
spuštaju svoje oči na me
i tonu, barke, u beznađe.

I mi tonemo; mrki stranci
koji za hljebnim halom hode:
Cigani, Kurdi i Bosanci.
Bez doma, groba, bez slobode.

(Refik Ličina, 1956)

STAV 23/11/2017 7