Page 2 - STAV broj 142-spec

Ženidba Smailagić Meha Od postanka s kaurima ganja, Evo zvone zadnji časi,
(odlomak) Za tvoj obraz, sunce ogrijano! hoće duša da se gasi,
Dvanest godin bijući šijake na kocki je život moj!
Uzviš’no se carstvo tursko zvalo; Pogubismo po izbor junake, Je l’ de, mati,
tristo šes’et im’o valiluka. Sad him plaču ostarile majke, ti ćeš dati
Bosna mu je ključanica bila Za šehitim, sunce ogrijano! na bašluku napisati:
ključanica i zlaćeni ključi Petnest hiljad dali smo šehita, ko je bio sinak tvoj?
od svakoga dobrog pouzdanja. Za to danas niko i ne pita, ‘Posjetniče, ona raka
Koga nije ter da se ne skita. krije kosti od junaka,
(usmena pjesma, ispjevao: Čuješ ovo, sunce ogrijano! koj’ branjaše mili rod;
Avdo Međedović, 1866–1953) Ranjenika - ni hesaba nejma, mlada sila,
U kog ruke, u kog noge nejma, volja čila,
Znaj da je Bosna U kog uha, u kog oka nejma, vjera jaka u junaka
domovina moja Sultan care, sunce ogrijano! tjerale su njegov brod.
Ako ne slušaš ove riči naše, Očina ti amaneta
Znaj da je Bosna domovina moja Ti upitaj Mehmed Selim-paše, i junačkog doma sveta
Novi Pazar rodni grad je moj Što se od njeg svi dušmani plaše, na kormilu brodu stoj!
Narod gazija i ljudi ponosnih, Sadri-azam, sunce ogrijano! Mladom silom,
Boga jednog znaju, namaz ne puštaju On je u Bosni mrve posidio, voljom čilom
Narod naš, grad, djedovinu našu, Bosanske harekete vidio, ti ne kloni, napred goni,
Uz dopust Gospodara ovo zborim: U bosansku vojsku dohodio, pa ćeš biti u svom svoj!
Allah nek’ sačuva tren ja ovaj želim Upitaj ga, sunce ogrijano! Ponos-Bosne stara slava
Da od tuge svake naraštaj zaštiti... vrh planina i dubrava
Zemlja Bosna zavičaj je moj (Mustafa Firaki, 1775–1827) ko žarko će sunce sjat;
svi ljudi svijeta ovo ime znaju. sablju takni,
Ostajte ovdje ne uzmakni,
(Ahmed Gurbi-baba, 1698 – umro oko 1775) spas se budi, zora rudi,
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba, i Bog će ti pomoć dat!”
Mahzar bosanske Neće vas grijat kô što ovo grije; To izreče junak mladi,
fukare Visokoj Porti Grki su tamo zalogaji hljeba samrt svoju da zasladi
Gdje svoga nema i gdje brata nije. kako treba ljubit dom;
Mahzar piše bosanska fukara, Od svoje majke ko će naći bolju?! ponos vila
Ter se mole svoga gospodara, A majka vaša zemlja vam je ova; tu je bila
Gospodara čestitoga cara: Bacite pogled po kršu i polju, i oči mu zatvorila -
Sultan care, sunce ogrijano! Svuda su groblja vaših pradjedova. na kriocu milom svom.
Pišem ti sitna arzuhala, Za ovu zemlju oni bjehu divi, ***
Nu poslušaj i našeg hala: Uzori svijetli, što je branit znaše, Miruj, čedo kobne sreće,
Što imasmo siromaškog mala, U ovoj zemlji ostanite i vi, tvoje ime propast neće,
Potrošismo, sunce ogrijano! I za nju dajte vrelo krvi vaše. miruj, žrtvo doma svog!
Bosna ti je svem serhatu glava: Kô pusta grana, kad jesenja krila Jer krvava -
S jedne strane teče voda Sava, Trgnu joj lisje i pokose ledom, bojna slava
Su tri strane kaurska je lava, Bez vas bi majka domovina bila; slavno ime poljepšava
Za to znadeš, sunce ogrijano! A majka plače za svojijem čedom. junačkoga doma tvog.
Ovo nije ništa za besjedi, Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Od kako nam postanuše djedi, Vrat’te se njojzi u naručju sveta; (Safvet-beg Bašagić, 1870–1934)
Dosti su se napili ijedi, Živite zato da možete mrijeti
Od kaura, sunce ogrijano! Na njenom polju gdje vas slava sreta! Povijest moje otadžbine
Čuvajući rata i krajine, Ovdje vas svako poznaje i voli,
I po Bosni velike planine, A tamo niko poznati vas neće; Evo te gledam zanesenim okom,
Oblačeći krvave haljine, Bolji su svoji i krševi goli Pov’jest draga domovine moje;
Sultan care, sunce ogrijano! No cvijetna polja kud se tuđin kreće. Srce mi strepi, a desnica dršće,
Da poćutiš velikog hala: Ovdje vam svako bratsku ruku steže - Stranice svete prevrćući tvoje -
Ima, care, dvadest godin dana U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta; I duša mi se, puna poštovanja
Nije ti se Bosna nasmijala Za ove krše sve vas, sve vas veže: Pobožno svakoj tvojoj rječci klanja...
Od nevolje, sunce ogrijano! Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta, Na javor-guslam’ u najslađem zboru
Upitaj nas što smo i kako smo, Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba Tebe su vile moga roda vile.
Što imasmo ono i dadosmo, Neće vas grijat kô što ovo grije - I svaki spomen prošlosti nam slavne
Sad veće ničice padosmo, Grki su tamo zalogaji hljeba K’o svet amanet u Te su nam slile,
Aman, care, sunce ogrijano! Gdje svoga nema i gdje brata nije... Da svojim žarom sred našije’ grudi
Svakakije muka naučili, Stari nam ponos i viteštvo budi.
Petnest godin gladim namučili, (Aleksa Šantić, 1868–1924) O knjigo slave! Ja u Tebi vidim
Što nas nijesu još crvi točili, Junačkog Tvrtka i sve svoje pređe,
Sultan care, sunce ogrijano! Pošljednja želja zmajeva S handžarom oštrim u desnici snažnoj
Tri godine mori nas morija, Ponosnoj Bosni kako brane međe -
Što bijaše zemljica orija, “Domovino, mila mati! I poput smijelih divova i lava
Sada po njoj poraste korija, Ko će tebe tako zvati, Prsima štite svoja stara prava.
Neka znadeš, sunce obasjano! kad mi kucne zadnji čas? Ja vidim na tvom uzvišenom listu
Odkako je Bosna postanula, Hoćeš stati, Sva ona davna neumrla djela,
Nij ovako ona popanula, pa plakati Što ih Sokoli, Pijele i Tire
Gotovo je posve potonula, i za moju dušu, mati, Stvoriše, kad su uzdignuta čela
Znaš li za to, sunce obasjano! isprositi rajski spas? Najvećem carstvu na kormilu bili
Bosna ti se moli i poklanja, I krv dušmansku potocima lili.
Dovu čini kada namaz klanja, Ja vidim kako vrh krševa naših
Sunašce zlatne slobodice sije,
Junačka seka kako bratu svome
Niz jedra pleća turu-perčin vije,

2 23/11/2017 STAV