Page 4 - STAV broj 142-spec

Prkosna u kući živi starica Cijelo tijelo vjeruje da će biti kako je Istiniti
Od njen osmijeh je ajet o Džennetu rekao:
Sna Izuj obuću kad prelaziš A rekao je: Budi!
Koranu, Glinu (Budi tu, ti - kojeg sam stvorio na mjestu koje
(Mehmedalija Mak Dizdar, 1917–1971) Savu i Drinu sam stvorio.)
Operi noge u rijekama No, tek je srce uznemireno i tuče čekićem po
Stara Bosna Bosna je ćilimom zastrta istini
kao kovač po željezu.
I gradovi i kasabe; (Nedžad Ibrišimović, 1940–2011)
ima sela kao pljeve. (Zagreb, 1996; Mostar, 2005)
I brda su i doline, Moj siroti dom (Ibrahim Kajan, 1944)
i rijeke, i vrtovi –
stare kuće sa baščama; Moj sin ide go po kući. Zašto tone Venecija
krov od šindre sa badžama. Ja ležim sa strane – i što ću –
Živa voda kroz avliju, čitam. Gledam u nebo iznad Venecije.
pokraj puta kroz mahalu; Ženi sam sve kazao, riječi Ništa se promijenilo nije, posljednjih
kroz čaršiju, kroz jaliju. su više nedovoljne. sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
Starosti su, mejiti su; “Gdje mi je majica?” kaže on. stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
dženaze su i greblja su. Čitam Antona Pavloviča Čehova, dobra svjetova, u svakom Svijetu mnoštvo naroda,
Iz sokaka svatovi su; pisca: davne ljubavi, mržnja, dosada. bezbroj
radosni su, kićeni su; Tek što smo završili razgovor: kamo jezika, i po jednu, jednu – Veneciju.
prangije su i zurle su – krenuti, pobogu čovječe, mi nemamo kamo Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo:
mubareći mladenci su! krenuti! “Sada
Bit će djece, bit će sreće. Ovaj rat nas je stvarno usrao, i raspametio. upoznajite jedni druge”. Sijaset jezika dao, da
Nikad Bosna umrijet neće. On još nije našao svoju majicu. ih uče,
Ona se još uvijek mota po kuhinji. jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i
(Nasko Frndić, 1920–2011) A ja Čehova, uz svo poštovanje – velikog pisca svi,
i mudrog čovjeka – nigdje drugdje već od toga, bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao,
Rušenje Aladža u materinu šaljem: zbog njegovog mira kao
džamije u Foči i spokojnih ljetnikovaca ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju
u kojima se, tad, živjelo. u Njega – čudeći se Njegovim djelima.
Kao šarena sevdi-ptica, “Evo je... majice!” Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i
Kao dopuštena mađija, posvuda,
Kao san Kodža Mimara Sinana, (Kemal Mahmutefendić, 1942) jeste – Bog. Jedan. Što stvorio je Svemir, sedam
Ispisan rukom Ramadan-age, milijardi Svjetova u Svemiru, u svakom svije-
Stajaše tu Aladža džamija, Momento mori tu puno
Puna četiristotine četrdeset i dva ljeta, jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan
Na ponos zemlji Bosni, Kasno stižu po leš ptice. malehni
Ukras svijeta. Kao da je luč il štice narod dao, u jednom Svijetu, na kopnu što ga
S proljeća obezvijale Leš će skoro da izgori. zovu
Hiljadu devesto devedeset druge Europa: Momento mori. Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je
Srušiše je kara kolji Europa lezbos bez para, Granica.
Ne Mogavši joj podnijeti Urin prosut ispred bara. Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku,
Ljepotu. Muha koja govno dvori. Istočni
Aladža-džamije nema više, Europa: Momento mori. križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
Serbez-ptica se pretvorila u sjenku, Već je kraj: kozak i travar, bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku
Osviće po zemlji Bosni, Gasi se žar. Lud li kravar. Treće
Čas-ovdje, čas-ondje, Bol na Bosni. Bosnu smori. Vjere: u Jednoga Boga, Koji nije rođen, niti je
Noseći je u očima. Europa: Momento mori. rodio,
A Gospodar je Svjetova, i Vladar Sudnjega
(Husein Bašić, 1938–2007) (Ismet Rebronja, 1942–2006) Dana.
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
Bosna Iz kuće u domovini gospodari namjerili da bošnjačkog naroda
– nema.
Bosna, to je jedna dobra zemlja Srce mi je uznemireno vijestima što dopiru s Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i
kad plače klobučaju kiseljaci juga dijete
sagni se i pij, niko se ne ljuti i tijelo mi drhti kao da je posustalo. u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u
U Bosni ima jedna tišina Iz koje kuće dolaze glasovi obojeni noćnom vazi
u toj tišini jedna njiva tamom? od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba
u toj njivi obeharalo stablo Dolaze iz kuće u kojoj mi, jednoć, duša bje tone.
Bosna zimi po svu noć srebrom zvoni mrtva. i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
Bosna ima Bosanca Kuće u domovini, razvaline u Humskoj na Svijetu da ima naroda bošnjačkog? Među
Kad Bosanac liježe na počinak zemlji. bojama
on polahko glavu spušta na zemlju Nakon cijelog stoljeća zidovi su se rastvorili – jedna boja manje? Među mirisima – jedan
da zemlju ne povrijedi a krov odletio miris manje?
Bosna ima majku i sada se roblje razilazi poput gubavaca obasja- Zašto ne treba na Svijetu da ima – ova
Majka se popne na brdo iznad pruge nih suncem Venecija?
pa mahne mašinovođi spaljene domovine Među čudima – jedno čudo manje?
Majka mahne mašinovođi Čujem ih iz silne daljine kao iz potonula Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
a lokomotiva krisne vremena Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u
Bosna ima kuću Čujem i ne vjerujem da se zvuk premeće bezdan
u patarenski glas što zasiplje Svemira. Kao da pade – posred Kanala
kao hropac Grande.
Zemaljski Svijet, među sedam milijardi
vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio
jedan
narod. Takva je volja zemaljaskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato
tone

4 23/11/2017 STAV