Page 67 - STAV broj 146
P. 67
STAJALIŠTA
Piše: KRIVO SRASTANJE
Sadik Ibrahimović
Za sve je kriv Bulgakov
Ulazim u stolarsku radnju mog
dobrog druga R., u moj omiljeni Bauštelac
“kafić”, u oazu mira, smiraja, spo- meditira, a Švabice
koja, lijepih razgovora, nerijetko se bacaju u Rajnu
i ugodne, okrepljujuće šutnje, i zatičem sta-
rog majstora kako čita knjigu. Znam i koju: “Krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito
Bulgakov, Majstor i Margarita. Poklonio sam uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom
mu tu knjigu prošle godine i od tada, po ko trenutku zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput
zna koji put, neprestano je čita. nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Nju odvezoše
u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje.
Pozdravljam ga, a on mi žustrim pokre- Nisu povjerovali u moju priču”
tom ruke, kao da želi reći da sam došao u
pravi čas, sugerira da naglas želi pročitati glumaca na bezvremenoj pozornici, i da mi zurio u ogromnu, metalnosivu rijeku. Ipak,
fragment koji mu se dopao i podijeliti ga ne živimo ništa drugo što već nisu vidjele krajičkom oka, nedaleko od mene, na bre-
sa mnom. I čita: i proživjele nebrojene generacije prije nas. žuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom,
opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom
“(...) Usnila je Margarita nepoznati joj – Ti to nešto naširoko, ono, profesorski, trenutku, zakoračila je u ambis i pala u rije-
predio – beznadan, tmuran, pod namrgođe- ali dobro, slažem se. Ipak, nije baš sve isto ku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu
nim nebom ranog proljeća. Usnila je sivo kao što kažeš. Vidi! Bulgakov opisuje neka- i cipele i bacio se u mutnu vodu. Oboje smo
nebo po kojem promiču paperjasti oblačići, kvu beznadnu pustaru, a gdje smo mi? U imali sreće. Vodeni pritisak izbacio ju je na
a pod njima nijemo leti jato gačaca. Neka- gradu, usred civilizacije! I šta radimo? Ti, površinu, nije bila daleko od obale, pa sam
kav jadan mostić. Pod njim mutna proljetna umjesto da si na poslu, sjediš u stolarskoj jednom rukom pridržavao nju, a drugom se
rječica, tužno, osiromašeno, polugolo drve- jer ti “civilizacija” ne dopušta da radiš, a ja, hvatao za šipražje i izvukao je van. Na obali
će, usamljena jasika, a nešto dalje – među budući da ne mogu preživjeti od bijedne su već bili neki ljudi, pa, već kako to ide –
drvećem, iza neke bašče – brvnara, ili po- penzije, i dalje radim posao za koji objek- vještačko disanje, ispumpavanje prljave vode
sebna ljetna kuhinja, ili kupatilo, đavo će tivno više nisam sposoban! Dakle, nešto tu iz pluća, kašalj, bljuvanje, povraćanje... Pre-
ga sam znati šta. Unaokolo sve nekako mr- debelo nije u redu! I zašto je to tako? Mora živjela je. Ubrzo, stigla su ambulantna kola i
tvo, i do te mjere turobno da čovjeka nekako li biti tako? Je li to usud, šta li? policija. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše
stalno vuče da se objesi o onu jasiku tamo, u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje.
kraj mostića. Ni daška vjetra, ni oblak da – Usud, usud – govori ulazeći u rad- Nisu povjerovali u moju priču. Tri dana bio
se pomjeri, nigdje ni žive duše. Pravi pa- nju naš zajednički prijatelj B. Obrazovan, sam pritvoren. Srećom, ljudi koji su bili na
kao za čovjeka.” stručan i, poput mene, bešćutno prognan obali vidjeli su šta se desilo i svjedočili su u
iz tuzlanske “civilizacije”, povremeno, na moju korist. Potpisao sam izjavu koju sam
– I, šta kažeš – veli. tri mjeseca, odlazi u Njemačku, radi teške dao i pustili su me van. To je sve.
– Znam šta ti hoćeš da kažeš. fizičke poslove, time prehranjuje porodi- – Nešto ti to nabrzinu – procijedi R. A
– Šta? cu i kako-tako održava je na okupu. Dugo žena koju si spasio?! Je li ti se zahvalila?
– Da je taj fragment vjerna fotografija se nismo vidjeli, pa je naš susret srdačniji – Nije, nismo se ponovo vidjeli.
stanja u kojem jesmo, da je u suglasju sa nego obično. U međuvremenu, dok je B. – A zašto si rekao – usud, usud kad si
sentencom: “Ko je vidio sadašnjost, vidio hrmbačio u Njemačkoj, čuli smo od njego- ulazio u radnju?
je i prošlost i budućnost”, da je u svojoj vog sina da je nekoj ženi, koja se pokušala – Zato što njoj nije bilo suđeno da umre,
supstancijalnosti čovjek kroz stoljeća i mi- utopiti u rijeci, spasio život. Radoznali R. a meni, opet, nije bilo suđeno da završim u
lenije uvijek isti, da je, zapravo, uvijek sve insistira da čuje priču, potanko, do u detalj, zatvoru. Malo je falilo. Ko zna ko je ta žena
bilo isto, a mijenjala su se samo lica poput a B. umorno odmahuje rukom, nije mu do i kako bi svjedočila o meni ili protiv mene.
toga, ali, na koncu, popušta i pristaje. Ja, – Jah, ružnog li vakta. Spasiš insanu
opet, znajući da je škrt na riječima, nimalo život i još si sretan ako ne završiš u zatvo-
iznenađen slušam ovo: ru zbog toga – prošaputa R. i obori glavu.
Zašutjeli smo, a turobna pustara o ko-
– Sjedio sam na obali rijeke i plakao – joj je Bulgakov pisao na trenutak učini
reče i ušuti. mi se živom, stvarnom i vidjeh nas troji-
cu u njoj, premda smo usred grada, usred
– A zašto si plakao – začuđeno će R. pulsirajuće, samožive i nama nedostupne
– Ma, zezam se. Parafraziram Coelha. “civilizacije”. n
Tako se nekako zove jedna od njegovih knji-
ga. Helem, zaista sam jednog nedjeljnog po-
podneva sjedio na obali Rajne. Ni o čemu
nisam mislio. Samo sam, poput autiste,
STAV 21/12/2017 67
