Page 23 - STAV broj 437

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Rodbinska posla

KUĆA NA ĆUPRIJI

Okrećem glavu k rođaku. Gledam u od silnog bonluka osiljenu budalu, ne
prepoznajem ga (doduše, ni ranije nije bio bogzna kakav čovjek, ali ovo u
šta gledam definitivno je neko drugi, odnosno – “nešto drugo”), s mukom
gutam pretešku uvredu, prilazim mu i velim: “Dobar dan, rođače. Kako
si? Neka ti je sretan, zdrav i živ i rod i porod.”
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ

eto. August. Godina 2018. – “nešto drugo”), s mukom gutam preteš- – nikako mu nije jasno zbog čega srdačno
Nenajavljeni, s prigodnim ku uvredu, prilazim mu i velim: grlim septičku jamu u ljudskom obličju.
hedijama u rukama i kao suza – Dobar dan, rođače. Kako si? Neka Izlazim iz avlije. Šutke koračamo uli-
LJčistim nijetom, moj sin i ja ti je sretan, zdrav i živ i rod i porod. Zbog com, sin me, vidim to i osjećam, krajič-
ulazimo u raskošno uređenu avliju bliskog toga smo danas ovdje. Izvoli, ovo je za tvog kom oka mjerka, pokušava na mom licu
nam rođaka. Razlog? Rodio mu se dugo- unuka! A što se telefona tiče, da, pozna- iščitati zašto sam zagrlio sad već bivšeg
očekivani unuk. Vidim, kuća je u srazu to nam je šta je to telefon, međutim, na nam rođaka.
s avlijom – puca od raskoši. Bljesnu mi naše pozive nisi odgovarao. Ili si možda – Zašto si onog idiota zagrlio onako
kako u takvim kućama, kućama izgrađe- promijenio broj!? Ili, opet možda, taj broj srdačno?! Pa, čovječe, vidio si da nas je
nim “na ćupriji”, obično, ili čak u pravi- ne koristiš!? svjesno i hinjski ponizio kao šugave pse!
lu, nikakve sreće nema, ali brzo odagnah – Ne, ne koristim, ali to nije izgovor... A ti ga još i grliš!? Šta je s tobom?! Slušaj!
nelijepu misao jer trenutak je svečarski i Dobro, hvala, hvala... Za šta ste – procije- Ne želim tog smrada nikad više vidjeti, a ti
ničim ga ne treba kvariti. di još mrzovoljnije te nas ponudi da sjed- kako hoćeš, tvoja stvar – odbrusi žestoko.
Sin zvoni. Ništa. Ponovo zvoni. Tajac. nemo za baštenski sto. – Ma, pusti, neka ga! Nije on tako loš.
Zgledamo se, razmjenjujemo neverbalne – Dvije čaše vode – reče moj promu- Danas naprosto nije bio njegov dan. De-
poruke, dakako, nimalo ugodne – prozori ćurni sin, ispravno procijenivši da u ro- šava se. Zadeveran je velikim brigama, u
su otvoreni, skupocjeni automobil ispred đakovim očima vrijedimo tačno toliko. stanju je sužene svijesti, ne zamjeri mu –
i sasvim je jasno da su domaćini u kući, Pijemo vodu, razgovaramo iliti po- slagah ne trepnuvši strahujući, i to s do-
a mi nepoželjni. kušavamo razgovarati, mučno, usiljeno, brim razlogom, da – ponižen, uvrijeđen
Sin pokretom glave daje znak da on, pak, tek da nešto kaže – preko volje i vruć k’o ringla – ne napravi krupnu,
pođemo. Složih se, ali tik prije no što i s neskrivenom namjerom da naglasi nepopravljivu stupidariju.
smo napravili prvi korak i napustili moju beznačajnost – pita pišem li za – Koji kreten – prošaputa, a ja, vi-
avliju, a dobro bi bilo da jesmo, kućna tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog djevši da se polahko smiruje, s olakša-
vrata otvara naš rođak – mrzovoljan, da pišem za tamo neke novine; velim da njem odahnuh.
neprikladno odjeven te nakon kratke je dobro čuo i da zaista pišem za tamo – Imam ideju – rekoh. Hajmo mi sad
stanke, nadmeno nas gledajući, čime neke novine, potom ustajem, groteska na ručak! Biraj restoran! Takav predah
je očito želio pokazati koliko je obra- je okončana, zahvaljujem mu se na to- dobro bi mi došao, a, siguran sam, i tebi.
dovan našim dolaskom, krajnje nipo- plom dočeku, pa, sa širokim osmijehom, I, molim te, ne odbijaj me! Otkako si
daštavajućim tonom upita zašto smo ko biva šaleći se, širim ruke i pozivam omatorio, ne sjećam se kad smo zadnji
došli nenajavljeni, imamo li kakav te- ga da mi kao novopečeni djed padne na put bili skupa negdje vani. Uostalom,
lefon i znamo li uopće šta je to telefon grudi junačke. Zbunjeno me gleda, pri- skladne porodične i rodbinske veze duž-
(doslovce je ovako rekao, op. a.). lazi, privijam ga u zagrljaj, u snažan sti- ni smo brižno održavati, zar ne?
Grub, primitivan ispad i sasvim dovo- sak i šapućem na uho: On me gleda i smije se. Od muke, ali
ljan da se, u najboljem slučaju, najboljem – Niko ti od mojih nije došao zato što smije se.
po njega, okrenemo i bez riječi udaljimo. dobro znaju kakav si i koliki gad. Znam Bilješka o likovima:
Pogledah u sina. Ključa od bijesa. Smirih to i ja, ali, evo, ipak sam tu, zbog djeteta. Sin – Živi i radi u Ljubljani.
ga oštrim pogledom. Srećom, shvatio je A šta ti činiš? Ponižavaš nas kao pse. Ovo Autor ovog zapisa – Živi u Tuzli. Mno-
moju poruku. neću zaboraviti. Ovo se ne može zabora- go čita i pomalo piše.
Okrećem glavu k rođaku. Gledam u viti. Nikad. Ništa više nemam s tobom. Rođak – Živi u vikendici na Majevi-
od silnog bonluka osiljenu budalu, ne Završili smo. ci. Kuću izgrađenu na ćupriji prodao je
prepoznajem ga (doduše, ni ranije nije Puštam ga iz zagrljaja, blijed je k’o prije dvije godine.
bio bogzna kakav čovjek, ali ovo u šta gle- krpa, prestravljeno me gleda, a začuđen Zaključak: Sve je na svom mjestu,
dam definitivno je neko drugi, odnosno je i moj sin koji nestrpljivo čeka na ulici tačno onako kako treba/mora biti. n

STAV 21/7/2023 23