Page 82 - STAV broj 310

AFTERMATH

zemlja bila jeftina, bilo je ulaganja, ali smo
išli ukorak s mogućnostima. Danas, hvala
Allahu, imamo sedam velikih plastenika.
Ukupno, to je oko 1.200 kvadrata”, govo-
ri Abdulah i pokazuje mi jedan po jedan
plastenik i različite kulture u njima.
Sve to vrijeme posmatram Abdulaha i
Suadu i razaznajem da im je teško. Znam
i zašto. Midhet je krajem prošle godine,
uslijed kraće bolesti, umro. Bile su mu
svega 53 godine. Mnoge je ta vijest zate-
kla, ali se nazad nije moglo.
“Kao da nam ga je neko krišom uzeo,
eto, tako se sve to brzo i iznenada desilo. Va-
ljda to tako bude u životu. Ne može čovjek
biti rahat. On je svašta preživio i premet-
nuo preko glave i baš kad čovjek pomisli
da je postigao sve i stao na svoje noge, eto, Majka Suada je stalna pomoć u radu
desi se. Svi su ga voljeli i poštovali, bio je
vrijedan čovjek i dobar komšija, ali Božija “Ovo sam od oca naučio i na tom putu ću, ako Bog da, i
je preča, i to tako prihvatamo”, kaže Ab-
dulah i pogledom miluje svog sinčića koji ostati. Znam, puno je posla i sad mi je bez oca puno teže sve
mu se stalno mota oko nogu. stići. Supruga mi još uvijek ima obavezu da bude uz mlađe
Nije ga očeva smrt slomila. Obećao je
sebi da će nastaviti ondje gdje mu je babo dijete, još je malo, tako da je sve na meni i majci. Sedam je
stao i da će obrađivati zemlju. Čak se i plastenika i uvijek ima posla oko nečega. Evo, naleti i snijeg.
registrirao kao poljoprivrednik. Istina,
okušao se kratko i u drugim poslovima. Valja sve nadgledati jer lahko nastanu štete. Ipak, kad se
“Jesam. Imao sam nekakvih planova, vrijeme dobro isplanira, sve se stigne”, kaže Abdulah.
pokušavao sam se prijaviti za rad u po-
liciji, pokušavao sam još ponešto. Jedno
vrijeme sam radio i na benzinskoj pum-
pi. Hvala ljudima na ukazanoj prilici, ali “Naravno, ima pomoći i bude potica- Ima i nekoliko njiva koje su nešto dalje
sam ja definitivno shvatio da je moj život ja. Treba pratiti i na vrijeme aplicirati i od kuće. I one su u opticaju. Tamo sadi
ovdje. Ovo sam od oca naučio i na tom uglavnom se prođe. E sad, da li je to po- bijeli luk, krompir i kupus. I tu su veće
putu ću, ako Bog da, i ostati. Znam, puno moć u dovoljnoj mjeri i onako kako bi- količine čije brojeve opet nisam zapam-
je posla i sad mi je bez oca puno teže sve smo mi kao proizvođači bili zadovoljni tio, a to je, priznajem, i najmanje važno.
stići. Supruga mi još uvijek ima obave- – sigurno nije, ali nema se koristi ni žali- Planira li širiti kapacitete? Novi pla-
zu da bude uz mlađe dijete, još je malo, ti. Najlakše je sjediti u hladovini, podviti stenici i kulture?
tako da je sve na meni i majci. Sedam je ruke i žaliti se ili sve redom kritikovati. “Nemam ja ništa protiv toga, ali tre-
plastenika i uvijek ima posla oko nečega. Eto, i mom rahmetli ocu možda je mje- nutno ne. Nemam radne snage za to, a
Evo, naleti i snijeg. Valja sve nadgledati jer sec dana prije smrti skinuta invalidnina. i ovo što trenutno obrađujem je sasvim
lahko nastanu štete. Ipak, kad se vrijeme Nije nam bilo lahko zbog toga, ali nismo dovoljno za naše potrebe. A nekada u bu-
dobro isplanira, sve se stigne.” sjeli i plakali nego smo se još više trudi- dućnosti? Bože zdravlja, vidjet ćemo”,
li”, odlučno će Abdulah. smješka se Abdulah.
“NEMA KORISTI NI ŽALITI SE” Fascinantno je kako mladić s tek 25 Pokušavam da snimim koju fotografiju.
Plastenici, sjemena, oprema..., sve to godina tako vješto barata poljoprivred- Prebacuje mi da mu je odjeća prljava, ali
je skupo. Ima li poticaja i konkretnije po- nom terminologijom. Primjećujem da je pristaje. Kroz glavu mi proletješe rečenice
moći od lokalnog ili viših nivoa vlasti? u svakom plasteniku sve cakum-pakum s početka ove priče pa ga upitah razmišlja li
ili, kako se ovdje kaže, “pod konac”. možda o Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji,
“Ovdje je mladi luk, vidite kako je li- ono kad bi se ukazala kakva dobra prilika.
jepo krenuo. Eno i zelenog luka... Poslije “Ma kakva Njemačka! Šta će mi to
toga je sezona toga. Ova vrsta u ovo doba pored ove ljepote? Sve je moje ovdje i ja
godine naveliko ide po toliko i toliko... S se nigdje drugdje ne vidim. Ovdje mi je
proljećem krene to i to. Ljeti se najviše i babo rahmetli radio, život gradio, bio
traži to i to. Recimo, ako je naš paradajz, uz selo, odvajao za našu džamiju koliko
koji je nadaleko čuven i poznat, u sezoni je mogao. Ništa ja neću mijenjati. On-
po toliko, ja ga dajem za toliko. Po pijacama dje gdje je on stao ja ću uz Božiju pomoć
se traži to i to, a kod mojih stalnih klije- nastaviti.”
nata u Hercegovini ja imam zagarantiran Pričamo još malo i selamimo se. On se
otkup toga i toga...” vraća u svoj plastenik, a ja svojim putem.
Nisam to sve mogao popamtiti, a na- On ostade na Dugama s uvjerenjem da mu
veo mi je Abdulah sve detaljno. Znam je tu najbolje, a ja se vratih s uvjerenjem
samo da je riječ o velikim količinama i da ovdje ima života za sve one koji hoće
Džamija na Dugama upamtio sam da sve što proizvede i proda. da žive. n

82 11/2/2021 STAV