Page 78 - STAV broj 310

KULTURA

Dobar pjesnik ne piše stihove, on ih traži

PISMO PRIJE POČETKA

I PISMO POSLIJE KRAJA

Ersan Muhović, Epistola, “Građanski forum”, Edicija SENT,
Piše: Željko GRAHOVAC
Novi Pazar, 2018.

jesnik, esejist i književni kri- Ovaj zapis stoji na samom početku završio, već je ona završila njega), ovdje
tičar Ersan Muhović rođen je knjige; i u sadržajnom i u formalnom su naznačeni, zaušćeni i varirani kroz svih
1992. godine u Novom Pazaru, smislu Muhović dosljedno, kroz čitav petnaestak tekstova prvog ciklusa. Pret-
Pa Epistola je njegov pjesnički pr- rukopis knjige, aktualizira i provodi bar- postavljena pojedinačnost, identitarnost
vijenac koji je 2019. ovjenčan Nagradom tovski koncept “smrti autora”. Ovdje su zapravo odustaje od same sebe – svaki
“Aladin Lukač”, što se dodjeljuje upravo inicijalno već, na vrlo efektan način, pa- put kad propušta mogućnost učitavanja
mladim pjesnicima do 27 godina. Knjiga radoksno i oksimoronski sučeljene i spre- i iščitavanja vlastitosti u drugome: nisu,
sadrži ukupno četrdesetak tekstova koji gnute ideje pojedinačnog i univerzalnog, dakle, to učitavanje i iščitavanje post fa-
su podijeljeni u tri ciklusa: Pisma, Ekvili- krhotinskog i cjelovitog, sopstvenosti i ctum neke prethodno već uspostavljene
brijum ili o ravnotežama i 30 dana pesama; “drugosti”: ako sveukupnost postojanja i ozbiljene sopstvenosti – već su a priori
riječ je o duhovnopoetičkom samosabi- poistovjetimo s jezikom, pismo se kod (uvjet bez kog se ne može, zadatost) za
ranju s kojim (bi trebalo da) započinje Muhovića očituje kao beskonačna potra- sopstvo koje tako i može i treba i mora
autorski put svakog pjesnika – i utoliko ga za samim sobom čitača i pisača – koji, tek da postane!
nas kao čitaoce ne iznenađuju ni progra- da bi mogao biti jedan, mora biti to oboje. “drugo čitanje poništava prvo/ i kada
matski karakter, ni refleksivnost (filozo- “pisma pišemo da ne bi napisali/ ništa sebi napišemo/ različito pročitamo” (“557,
fičnost), ni diskurzivnost Muhovićevog što ne treba da bude/ nikakvo praznos- fragmenti”).
iskaza i izraza: lovlje/ i da ne nastane ništa što/ ne treba I još dalje, pojačano slikom:
“Šetao sam parkom/ i razmišljao/ od pročitati” (“47”, drugi po redu zapis). “u reci/ neko može videti ogledalo/
svih suprotnosti/ najteže mi pada// in- Sveopismovljenost (omniepistolar- i videti mene (koji pišem)/ sebe (kako
dividualnost// ako želim da je izgradim/ nost) nije, dakle, ni u kakvoj vezi sa čita)/ tebe (kome će pisati)/ kako pišemo
potrebni su mi drugi” (“23, pismo sebi”). “skribomanijom” niti s bilo kakvom pismo koje voda/ nosi tok se ne završava
hipostazom puke egzistencijske datosti jer kraja/ nema i nema prostora u koji se/
– nego je prije kod Muhovića shvaćena uvire pismo se vraća onome koji/ piše ali
kao ontičko-etičko-estetički perfekcioni- pismo nije isto/ neko je dopisao nove reči
zam, apsolutizam. U svim sljedećim tek- a kao/ da je pismo jednom rukom pisano”
stovima iz prvog ciklusa on potencira i (“387, poezija je nepostojeći rukopis”).
vrlo efektno pojačava to frekventno polje Vrlo je indikativno na koji način
“sveuronjenosti u jezik” – u kojem svako mladi pjesnik ironizira i nomenklaturu,
tek iščitava, ispisuje vlastito postojanje, rednost, odnosno sljedstvenost tekstova
pjesnici pogotovo: (označenost kao lakšeprepoznatljivost), i
“pismo pesnicima i onima/ koji pišu pe- zaokruženost svakog pojedinačnog sti-
sme nema formu/ nema sadržinu ono postoji ha: on je htio da se kao čitaoci zapitamo
kao/ prazan recept koji nose sa sobom (...) zašto tako “proizvoljno” i bez logike no-
pesnik oživi u vremenu čitanja/ onaj koji minira (naslovljuje i brojčano određuje)
piše pesme/ živi samo u vremenu pisanja” svoje pjesme, da se pitamo zašto stihove
(“85”, treći po redu zapis). prelama tako da se riječ kojom bi jedan
Indikativno i vrlo provokativno, čak, trebao biti zaokružen “baca” na početak
djeluje ovo minuciozno diferenciranje narednog stiha... Možda se u procesu čita-
“pesnika”, na jednoj, i “onog koji piše pe- nja, nekad i negdje, i ukaže neki mogući,
sme”, na drugoj strani; svi poznati nam “racionalan” odgovor na pitanje zašto je,
paradoksi vezani za problem autentično- naprimjer, posljednji citirani tekst nas-
sti, osobnosti, jedinstvenosti / neponov- lovljen, tj. označen brojem 387; ne mo-
ljivosti i ontičke utemeljenosti pjesnika žemo to ni znati – ako ne čitamo (ako
kao autora (uključujući i onaj, možemo ga ne čitamo još, uvijek dalje, i samim tim
i tako nazvati, miljkovićevski fatalistič- bliže!) upravo tako kako čitanje i pisanje
ko-nihilistički aspekt izlišnosti pjesnika, dimenzionira pjesnik! Riječ “poezija je
Ersan Muhović uspostavljene pjesmom – koju nije on nepostojeći rukopis”, uključuje nas sve u

78 11/2/2021 STAV