Page 81 - STAV broj 310
P. 81

Prozorsko selo Duge danas naseljavaju uglavnom starije osobe, a mjesna je škola, zbog
          nedostatka djece, zatvorena i samo se oni optimističniji još nadaju da će se ponovo nekad
          otvoriti. Pri prvom pogledu na Duge uočava se veći broj plastenika. Tu živi Abdulah Trtić s
          majkom, suprugom i dvoje djece.



          Piše: Safet POZDER





                osljednjih godina rijetki su po-
                jedinci, pa i čitave porodice, koji
                se u nekom trenutku nisu suočili
         Ps pitanjem da li otići ili ostati u
          Bosni i Hercegovini. Ako se u kontekstu
          pandemije virusa korona uopće može go-
          voriti o dobrim stranama cijele ove van-
          redne situacije, onda bi to bilo uspora-
          vanje procesa odlaska mladih iz Bosne i
          Hercegovine. Nažalost, samo usporavanje.
            Takvih trendova nije bila pošteđena ni
          općina Prozor, na samom rubu Hercego-
          vine. Slovenija, Austrija i Njemačka bile
          su sve primamljivije, a u jednom periodu
          dosta mladih otišlo je na rad, istina pri-
          vremeni, u Katar. Na momente se činilo
          da skoro svi ili sređuju papire ili čekaju
          radne dozvole. Osjetilo se to jasno u svim   Duge, selo plastenika i poljoprivrede
          krajevima općine, posebno u gradu Pro-
          zoru, koji je bivao sve pustiji.     “Škola je zatvorena jer nema djece.
            Na pitanje o motivima odlaska, odgo-  Posljednji đaci otišli su u Njemačku. Evo,
          vor je gotovo jednoobrazan: ovdje nema se-  u mene ih je dvoje, nek su živi i zdravi,
          lameta, ondje se radi, ali se nešto i ostvari.   i za koju godinu bi ovaj stariji trebao u
          Naići na nekoga ko misli drugačije i ko je   školu. Ima još jednog vršnjaka. Hoće li se
          voljan kazati “ne idem nigdje, ovdje želim   zbog njih škola opet otvarati ili će mora-
          raditi i od svog rada pristojno i pošteno   ti u školu u Prozor, to stvarno ne znam.
          živjeti” vrlo je teško, ali ne i nemoguće.   Vidjet ćemo šta će vrijeme donijeti”, po-
          Takvih itekako ima i zasigurno zavređu-  činje Abdulah svoju priču.
          ju da se o njima ponešto kaže.
            Selo Duge smješteno je uz magistral-  OŽILJCI OD RATA I NOVI POČETAK
          ni put M 17, svega nekoliko kilometara   Početak je bio sve, samo ne lahak i ugo-
          od Prozora, i to s one vedrije, sunčanije   dan. Abdulah se nije bio ni rodio kada je
          strane koja selu, uz izobilje vode, omogu-  njegov otac Midhet prošao golgotu agresi-
          ćava jako dobre uvjete za poljoprivredu i   je. Izgubio je brata i završio u zloglasnom
          voćarstvo. Zapravo, Duge i jesu poznato   logoru “Dretelj”. Tada je imao otprilike
          poljoprivredno mjesto o čijim se proizvo-  onoliko godina koliko danas ima Abdu-
          dima daleko čulo. Nažalost, nije ga mi-  lah. Iz logora je izišao s trajnim trauma-
          moišla ni agresija na našu zemlju, čije su   ma i ranama koje kasnije nisu ni zacijeli-  Abdulah Trtić
          se posljedice odrazile na mnogim poljima   le. Među prvima se vratio i u svoje Duge.
          života. Kao i u mnogim drugim selima,   Naučen da radi i od svog rada živi, prihva-  sunca, hvala Bogu. Poljoprivreda je ov-
          Duge danas naseljavaju uglavnom starije   tio se zemlje i poljoprivrede. Midhetova   dje tradicija i nismo jedini koji se time
          osobe, a mjesna je škola, zbog nedostatka   supruga Suada sjeća se svakog trenutka.  bavimo”, priča Suada.
          djece, trenutno zatvorena i samo se oni   “Nije bilo lahko. Krenuli smo tako što   Abdulah je doslovno od malih nogu
          optimističniji još  nadaju da će se pono-  smo zasadili ovo malo zemlje oko kuće.   učio zanat i bio uz oca, kako u plastenici-
          vo nekada otvoriti.               Tada je bilo više naroda i nekako se mi-  ma i rasadu, tako i po pijacama. Upozna-
            Pri prvom pogledu na Duge uočava   lilo raditi. Pomalo smo počeli proizvodi-  vao je tržište, ali i vrijedno radio s ocem.
          se veći broj plastenika. Ponajviše ih je u   ti, prodavati po pijacama i s vremenom   “S vremenom smo shvatili da nam ono
          donjem dijelu sela. Tu živi Abdulah Trtić   smo stekli svoje mušterije. Napravili smo   malo zemlje uz kuću nije dovoljno i da je
          s majkom, suprugom i dvoje djece. Ab-  i prvi plastenik i zaista se trudili da ži-  neophodno da širimo kapacitete. Tako smo
          dulahu je 25 godina i već je prepoznatljiv   vimo od svog rada. Duge su na takvom   kupili jednu pa drugu baštu i orijentira-
          poljoprivrednik.                  mjestu, rodna je zemlja, ima vode, a i   li se na plasteničku proizvodnju. Nije ta


                                                                                                    STAV 11/2/2021 81
   76   77   78   79   80   81   82   83   84