Page 17 - STAV broj 351 - 352

Nad Mostarom je nekad nebo bilo zvonko kao čaša, kako bi rekao Hamza Humo, ljudi
su bili bistri i radosni od sjaja i vedrine, hodali su, živjeli, sanjali pod golim brdima, pod
čempresima, u hladovini platana pokraj Radobolje i pećinama uz Neretvu. Mostarci su bili
građani svjetskog glasa, a Mostar su voljeli mnogi što su samo prošli kroz njega ili što su

pod njegovim nebom proveli jednu noć. Hoće li više ikad nad Mostarom nebo biti zvonko
kao čaša?

Razgovarao: Mahir SOKOLIJA

Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ

“Oduvijek sam bio, čini mi se, gdje sam
i sada”, započeo je Ivan Kordić ovaj raz-
govor odgovarajući na pitanje kako pozi-
cionirati njegovo mjesto u bosanskoher-
cegovačkoj poeziji. “Iako sam na kraju
svakog – i na kraju književnog vijeka i na
kraju životnog vijeka. U tom ogromnom
rasponu, od početka do kraja, mislim da
svaki pisac stoji u onom zrnu koje klija, a
kako će izrasti, koliko je proklijalo i da li
je uopće proklijalo, to se nikada ne zna...”
STAV: Uskoro će biti šezdeset godina
kako ste objavili svoju prvu pjesničku
zbirku. Smijenile su se poetike i “izmi”.
Vaši stihovi uvršteni su u brojne izbore i
antologije i stigli do nastavnih planova i
programa na univerzitetima. Je li u Vašem
pjesničkom djelu ostala neka konstanta
u tom procesu književnih preobrazbi?
KORDIĆ: To su bile mladenačke pje-
sme. Rumen (moja prva pjesnička zbirka)
vezana je za moj doživljaj Hercegovine.
Za izlazak i zalazak sunca. Više zalazak
nego izlazak, ali, i jedno i drugo obuhva-
ća taj krajolik. Prve su to naznake moje
poezije. Čovjek se ponekad osjeća kao da
je cijelo njegovo tijelo, zajedno s mišlju, Fotografija: Milomir KOVAČEVIĆ STRAŠNI
pokretom i pogledom, sa svim što, da-
kle, osjeća i vidi, u potpunosti jedan ču-
dan rasuti teret, koji osjeća u sebi i izvan
sebe kojega nosi, nesvjesno, ali ponekad
svjesno. On hoće da vlada njime ili pak
da ga nadvlada, međutim, to je nastoja-
nje kako svjesno, tako i nesvjesno, sasvim čestica, zapravo praha ili prašine rađaju koraku. Šta je istina, a šta privid? Kakva
osobito, neshvatljivo i nedokučivo. Javlja se sjećanja koja su neponovljiva i što se to energija spaja daleka zbivanja, davne
se to kao iznenadna jeza ili zraka svjetla brzo zaboravljaju. Nikada nismo od njih doživljaje sa sadašnjim trenutkom? Mož-
u nekoj tmini, okružuje ga potom poput ispražnjeni. Ne primjećujemo kad se po- da ću ih sastaviti, a možda i nastaviti kao
nekoga tajnovitoga omotača od izmagli- navljaju i nemamo nikakvoga iskustva u što se nastavlja nit u tkanju, a možda ću
ce, od blagoga vjetra koji to nije ili ne- njihovome nastajanju i nestajanju. Pisati ih na kraju uvezati u čvor koji nitko neće
čega što je neuhvatljivo, a prisutno, pot- o tome je teško, kao što je teško uobličava- moći razvezati. Pa ni ja sam.
puno nepojavno. U tim česticama rasula ti to iskustvo. Zanimljivo je, kao spozna-
otkriva se moć i nemoć izgovorenoga ili ja, da ja koji pišem zamišljam nekoga ko STAV: Neko je napisao da u Vašim knji-
neizgovorenoga, doživljenoga ili nedo- postoji ili još uvijek ne postoji, a nikada ževnim počecima niste pristali ni uz poe-
življenoga, nekada rečenoga ili nekada neće ni saznati da ga je netko zamišljao. tiku hrvatskih pisaca čija je “lirika ušla u
zapamćenoga. U toj pomutnji što se kat- I uvijek traganje iznova za riječju i obli- hermetizam, metafiziku, mistiku i samo-
kad jasno, a često sasvim izmaknuto i u kom pravim koji će izraziti puninu ili izolaciju”, a nije Vas zahvatila ni struja u
daljini – koja se ne može mjeriti okom već prazninu kovitlaca što nas sa svih strana koju je ušlo srpsko pjesništvo ”gušeći se
dušom koja, mislim, sanja na javi – od tih obavija tisuće puta na svakome našem u ‘crnom talasu’”. Gdje ste zapravo bili?

STAV 26/11/2021 17