Page 19 - STAV broj 351 - 352

imalo ljudskog dostojanstva. Ti tuđi ljudi vreloga grožđa između Mostara i Mo- umijeća. Sjećate li se dana rušenja Sta-
unijeli su u naše živote ogromnu količi- staraca, da ponovo nabasam na tu nekoć rog mosta, Vi čija je “Hercegovina privat-
nu pustoši, a sebe su definitivno izdvoji- neuništivu klicu, zapretanu pepelom rat- ni posjed”, kako to neko jednom zapisa?
li kao zločince i barbare i njihovo mjesto noga nevidjela, ali još uvijek postojeću u KORDIĆ: Ima građevina koje u sebi
u povijesti ostat će upisano neizbrisivim nekome znaku Grada, u nekoj ljudskoj nose ljudski um i srce, koje sažimaju
slovima kojima su pisane riječi: pomor i gesti, u koraku, u nekom oku, osmijehu dušu čovjeka, obris Svemira i tvoračko,
kuga, kolera ili guba. – tada sam vidio da je moja vidno rado- Božije nadahnuće. Jedna od takvih gra-
A slike iz rata sve su mutne da ne mogu sna uznemirenost susretom s Gradom i đevina bio je (i opet jest) Stari most u
mutnije biti. Metafora te mutne opće slike Mostarcima bila za njih čudna i nepri- Mostaru. Njegova smrt nešto je više od
iz Mostara za mene je slika čovjeka koji rodna, izazivala nemir i kod onih koji su običnog uništenja jednoga mosta, jer je
je poginuo pred televizijskom kamerom me dobro poznavali. Prolutao sam sam taj Most više od četiri stotine godina is-
– Hakije Hadžalića. samcat i nikoga nisam sreo. Ulazio je ne- punjavao vidokrug svakog djeteta, žene
Taj uzaludni napor da se domogne dijela mir u mene. Stao sam pred Gimnazijom i muškarca, njegov plemeniti, srezani
grada u kojem bi mogao biti kao slobodan i nadao se da ću tu nekog sresti, jer tu su lik niti je mogao izaći iz pamćenja, niti
ovjekovječen je njegovom tragičnom smr- nekada ljudi milili jedan za drugim, jer je se bilo koji Mostarac cijeloga svojega
ću. Ulica kojom je trčao jeste ulica u kojoj to bio ritam polagane šetnje trotoarom. I života mogao odvojiti od ovog pečata u
sam odrastao, ali sam je, i to s naporom, u najgorem ratnom Sarajevu svaka šetnja duši. Taj pečat, što ga i sam nosim, ru-
jedva prepoznao. Nismo prepoznavali ni mi je bila lakša od ove u mirnodopskom šenjem Mosta postao je jedan naš zajed-
sami sebe, ali smo svi bili uz čovjeka koji Mostaru. Poslije sam napravio desetak nički bolni pečat što je tih dana snažno
trči i kojega će neko gađati dok bude pre- televizijskih putopisnih storija posve- udarao u damarima, dok su tekle rijeke
lazio na neku ili nekakvu slobodnu terito- ćenih Mostaru, Starome mostu, mostar- suza iz zajedničkog grča, dok smo se s
riju (a slobodne teritorije nema). skim baščama, građevinama, pjesnicima nevjericom pitali da li je to smak ljudske
Kada sam neposredno poslije rata – bez i slikarima, hercegovačkim vinogorjima pameti, ili sami smak svijeta? Doista je
obzira na sve što se dogodilo, što je u kao i fascinantnim krajolicima zapadne jedan svijet okrutno i besprizorno sru-
meni ključalo i proključalo stotinu puta, Hercegovine. šen. Svijet koji se ne da ničim mjeriti i
što se smirilo negdje u duši, mozgu, sje- Već dugo nisam bio u Mostaru. koji, jednostavno, nema usporedbe. On
ćanju i pamćenju, i u svemu tome ostalo je nerazumljiv surovom biću i divljem
prekriveno ožiljkom poput neke ogro- STAV: Nedavno je bila još jedna obljetnica oku i nemilosrdnoj ruci onih koji su
mne naftne mrlje koja iz nekog tankera od rušenja Starog mosta. Uz Skenderov srušili ovaj Most.
prekrije Božiju nevinost modroga mora Tarih u formi soneta, i Vaš je Sonet za Most je nosio svako u sebi, u svakom času,
– htio sam sa sobom da uđem u taj Grad Stari most u Mostaru, ovom majstorskom na svakom mjestu, i u gradu i izvan grada,
– da ga pomirišem i osjetim, da vidim formom – princ poezije, kako kaže Mila- i u ljubavnom nemiru, i u času smrti, i u
gdje je baš sada, da vidim da li je ostalo nja za sonet – pokušao uhvatiti sinkreti- radosti rođenja. Most je s ovim ljudima
nešto od onoga damara skovanog poput zam umjetnosti: graditeljskog i pjesničkog išao od mjesta do mjesta, po ogromnim

STAV 26/11/2021 19