Page 18 - STAV broj 351 - 352

25. NOVEMBAR – DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

KORDIĆ: Mislim da je naša generacija i južnoslavenskome duhovnom prosto-
bila prirodni nastavak klasične moder- ru, njegova književna pojava predstavlja
ne, domaće i strane, uglavnom prijevod- umnogome za dvadeseto stoljeće i sve do
ne europske i svjetske književnosti. Ve- danas točku oslonca iz koje neprekidno
ćina nas nije tada imala blagodat znanja izvire neka nova mogućnost za nastavak
stranih jezika, ali su nam bili dostupni pjesničkoga i književnoga istraživanja.
izvrsni prijevodi iz Sarajeva, Beograda, Dakle, i zavičajni sentiment, i književ-
Zagreba, Splita koji nisu nadmašeni ni no-povijesna, i kulturnopovijesna činjeni-
do dana današnjega. Čini mi se da nam je ca. Mostar je grad pjesnika Alekse Šantića.
bilo blisko tumačenje velikoga Majakov- I njega smo gotovo svi od djetinjstva čitali
skoga, koji je zapisao: i učili njegove pjesme napamet. Njegova
“Mi smo razvejali staru jezičku prašinu, pjesnička i ljudska popularnost ostavila
koristeći se samo starim gvožđem. je duboki trag na svakoga čovjeka koji je
Mi ne želimo da znamo za razlike između počeo da piše i ulazi u svijet poezije. Bio je
poezije, proze i živog jezika. blizak običnom svijetu i uspio je približiti
Mi poznajemo jedinstveni materijal književnost narodu kao rijetko koji pisac.
riječi...” Tu su veliki Svetozar Ćorović i Osman
Đikić. Iza te generacije jedinstveno djelo
STAV: Kad se govori o nečemu što bi se velike književne vrijednosti; uz odlične
moglo nazvati “književnom Hercegovi- pjesme i prozu, ostavio je Hamza Humo i
nom”, među prvim su asocijacijama Ši- neponovljivi poetski biser Grozdanin kikot.
mićev plavi brijeg i Vaše zarumenjene
večeri. Je li u toj “književnoj Hercegovi- STAV: Šta se to dogodilo Mostaru na
ni” riječ samo o zavičajnom sentimentu kulturnom planu nakon Drugog svjetskog
ili i o književnopovijesnoj i kulturnopo- rata, a šta mu se dogodilo nakon Agresije.
vijesnoj činjenici? Kakva pjesnička izvannostalgična inspi-
KORDIĆ: Kao što je i prirodno za mla- racija danas može biti Mostar?
dog Šimića, prvotni poticaj za svoju poe- KORDIĆ: O Mostaru, u bilo kakvom
ziju crpio je iz svojega okoliša, krajolika povodu, ne mogu govoriti s distance,
i opjevavao je ono što se u njemu doga- ne mogu ga cjepkati, rastavljati. On je
đa, ono što vidi i ono što ga potiče da o moj život, moje djetinjstvo, moje odra-
tomu nešto kaže. Šimić je živio kratkih stanje, u svakom trenu doživljavam ga osobitom vitalnošću i hrabrio i obnav-
27 godina na početku dvadesetog stoljeća, cjelovito: i sjajnog i tamnog, blještavog ljao duh u snažnim poticajima. A sklad
u vremenu burnih lomova, ratova, siro- i ranjenog. Slike Mostara su, naravno, i opijenost bili su i u našem trčanju po
maštva i gladi, revolucija u umjetnosti i što je sasvim normalno, ispremještane, užarenom prašnjavom putu pored Nere-
svakojakih civilizacijskih preobraženja. duboko urezane iz raznih perioda, raz- tve. Nosili smo komade kruha u rukama i
Riječ preobraženja jest upravo i naslov mišljanja, susreta, djetinjstva, mladosti, kavade što ćemo ih ohladiti čim stignemo
jedine Šimićeve knjige tiskane za njego- života sa svih strana, literature, povijesti, do vode. Valja stići što prije jer čelopek
va života. On je iz jednog provincijalnog poezije; slike radosti i vreline, čežnje i je sve nemilosrdniji, ali je zato Neretva
ishodišta uzdigao svoje pjesništvo na eu- lutanja, stvarnoga i izgubljenoga života, sve bliža i stvarnija. I tek kad uđemo
ropsku razinu, postajući tako uzor i pu- ljubavi i smrti, zreloga života i kontem- u sjenovitu obalu rijeke, gdje treba ići
tokaz mnogim generacijama iza sebe sve placija, prohujalih druženja i očajnih polako, s pećine na pećinu, ili između
do danas. Antun Branko Šimić kao nitko samoća, mjesečarskoga noćnoga života i njih, i gdje je hod lakši, jer je ponegdje
do njega za kratko vrijeme sublimirao je nezaboravnih ljetnih opijenosti, studene hladovina, a čuje se kako veselo vrište
duh vremena, epohe, umjetnosti u svim bure, vjetrovitih pećina, brzih valova i naši drugovi ili na pijesku ili u vodi ili
oblicima svojega književnoga djelova- opasnih vrutaka. U tome zvučnome i vi- na pržini, osjetimo da smo imali zašto
nja, a pogotovo u svome pjesničkome zualnome panoptikumu osjećala se cjelo- pretrpjeti cijeli onaj dugi put od kuće do
blistavome uzletu. Po svojemu značenju vitost one unutarnje i spoljašnje punoće Neretve. A po našim stvarnim željama
u hrvatskom, bosanskohercegovačkom posebnoga sklada koji je krijepio tijelo mogli smo s prvom zrakom sunca sko-
čiti iz naših postelja u rijeku i ostati u
njoj sve dok ne pomodrimo, dok se ne
Ima građevina koje u sebi nose ljudski um i srce, koje smrznemo, dok ne nestanemo u njenim
sažimaju dušu čovjeka, obris Svemira i tvoračko, Božije hladnim valovima.
Nad Mostarom je nekad nebo bilo zvonko
nadahnuće. Jedna od takvih građevina bio je (i opet kao čaša, kako bi rekao Hamza Humo, lju-
di su bili bistri i radosni od sjaja i vedrine,
jest) Stari most u Mostaru. Njegova smrt nešto je više od hodali su, živjeli, sanjali pod golim brdi-
običnog uništenja jednoga mosta, jer je taj Most više od ma, pod čempresima, u hladovini platana
pokraj Radobolje i pećinama uz Neretvu.
četiri stotine godina ispunjavao vidokrug svakog djeteta, Mostarci su bili građani svjetskog glasa, a
Mostar su voljeli mnogi što su samo prošli
žene i muškarca, njegov plemeniti, srezani lik niti je kroz njega ili što su pod njegovim nebom
mogao izaći iz pamćenja, niti se bilo koji Mostarac cijeloga proveli jednu noć. Hoće li više ikad nad
Mostarom nebo biti zvonko kao čaša?
svojega života mogao odvojiti od ovog pečata u duši. Tuđi ljudi su ga razarali i uništavali, bez

18 26/11/2021 STAV