Page 22 - STAV broj 351 - 352
P. 22
Ivan Kordić
OTVORENA KUĆA
(izbor)
KAKO SNIVAŠ
Skrit će tišinu u magli daha
Noćas stvarno vidim maštu tvojih ruku Jutro što usne pospale budi
Kako ona smjera da ih uspokoji Nad svakim brijegom kor djevojaka
Kako pored tebe sniju umirene Spleteno stoji pred oštrim sjajem
Prošaptavši tiho tajne u jastuku I mnoga ima u oku zvijezdu
Iznad svake tajne ima jedna kretnja Što tako dugo obilno sniva
Koja sve pomjera pa i tvoje snove Zar nosiš svoju hladnu ruku
Od nje strop ti drhti ponad mirne glave Tom vrućem prahu što još stoji
Kao da će s njega otkinut se zvuci Odviknut sasvim od tvog lika
Ti još ništa ne znaš o glazbi što juri
Oko tvojih ruku i oko tvog lica STARI BUNAR OD KAMENA
Nemilice bruji cijela tvoja soba
Preglasna i puna kao da je živa Kako je u tebe dospjela voda
Kako lišaji ili tuđe sjene
Jutro kao bajka otvara ti varku Ima li tko sada uže da doda
Svjetlost ti dotiče razbuđene ruke Može li tvoju vodu da pokrene
Samo nešto šušti svuda oko tebe
Uvučen u sebe, dubinu mraka
NIKAKVE ZVIJEZDE NEMA Bez kakve nade da se možeš spasti
Sam sebi već si samo vlažna raka
Iz koje nikad ne možeš izrasti
U sumračju, dok se osiplju naše tajne,
dok se odvajaju od nas i postaju tuđe ili nečije, Ako te ptica svojim sjenom lizne
dok nam zamagljena svijest traga Ili gušterica niz kamen sklizne
za najjasnijom zvijezdom, pred nama: I ako hladnu vodu čelom takne
nikakve zvijezde nema.
Uzbiban, u tren, mrštiš svoje lice
Nikakve, osim one zvijezde Mrziš guštere, žabe ili ptice
koja posrebrenim glasom govori iz nas: I tek kada odu – opet ti lakne
Tu sam i sva moja širina, sva moja ljubav miruje, SONET ZA STARI MOST U MOSTARU
Tu sam i svaki moj dio je ravan beskrajna,
Tu sam i svjetlost se moja gasi, I zlato svjetla, kamen sjaja a tih
Tu sam ničija i nepoznata I ledne što žeže oči i spaja
izgorena još davno – Bijelim letom u zelen i plav stih
mnogo prije svog konačnog smrtnog sjaja. Sunuo iz daha vjetra i raja
Nikakve zvijezde nema da je dodirnemo Zgrađen iščilio u mir, sklad i zvuk
u našoj paničnoj samoći, Glasom sna probuđen, od neba otet
da joj kažemo svoje istinito pitanje. Nad zelenom rijekom labudov luk
Nebeski vihor vratit će ga opet
Nikakve, osim one zvijezde
Koja posrebrenim glasom govori iz nas: U ljudsku zjenu u kojoj se briše
NIKAKVE ZVIJEZDE NEMA Sve od postanka (gdje se on sam sakri)
Viđena čuda da se nikad više
NAPUŠTENA ZEMLJA
Ne nađu tako jedna i jedina
Zatomi žeđ za tom zemljom Na zemlji ovoj dok se sunce bakri
Ponekad ona tvoja biva Kao u ruci starog Hajrudina
Kliktaj je njenog malenog srca
Ostao negdje u grudima PJESMA ZA NIHADU LJETA 1979.
Iz nekog doma nekad će viti Kad odjednom prestane put
Ko drvo pustoš pod nebo hladno I rana se smiri
22 26/11/2021 STAV
