Page 25 - STAV broj 351 - 352

U nama je bila usađena što ga razumiju samo
Neviđena duboka i istinska pčele dok ga isisavaju
Vjera da smo potomci i budući slikar
Hrabrih Starih Slavena kad žvače zelene
I da nas nitko nikada listove, hrleći kući
Nije mogao nadmudriti da popije hladnu mlaćenicu
Niti pobijediti
A osobito meni se SAMOM SEBI
Usadila jedna slika
Upečatljiva i uzvišena
I danas sâm, u sebe sav se skladam
Kako mala grupica Nikoga tako ne vidim i diram
Zalutalih Starih Slavena Ničemu se neću niti da nadam
Gore negdje, vjerojatno Niti po čijoj glazbi da pak sviram
U Panoniji, povlači se
Pred daleko jačim Od svega što mi ostaje je soba
Neprijateljem i kraj Prazna i pusta u svojoj tišini
Neke rijeke ili Stanovnik sam njen a to je poput groba
Jezera jednostavno nestaju U krasnoj, moćnoj, dalekoj pustinji
Na zaprepaštenje
Surovog i pomahnitalog Radost me prevlada, obuzima tuga
Protivnika Dok se okrenem tamo i ovamo
Jedno za drugim smijući se ruga
Lukavi i mudri Stari Slaveni,
Objašnjeno nam je u školi, Skutren, širok svijet gledavši u čudu
Uzeli su slamke pa su Sve sam sâm sebi i sve sam nasamo
Se posakrivali u vodu Ne želim da drugi tu sada budu.
I tako disali, a kad se
Mrski neprijatelj ulogorio OTVORENA KUĆA
I mirno zaspao, Stari Slaveni
Su ih po zasluzi što mačevima Eto zida i prozora što se ziba
I noževima, što kopljima Iznad krova bez otvora ptica stoji
Poubijali i tako Snažni vjetar od početka što se giba
Osvjetlali obraz Da uvjeri tvoju kuću da postoji
Nama potonjim
Generacijama Ptica leti prema nebu, plavom sjaju
Pa smo mi iz te Nad krovom se lepet krila samo čuje
Legende nakon Po kaldrmi lišće pada, vjetar huji i psi laju
Toliko stoljeća Opća zebnja sad u kući odjekuje
Crpili hrabrost
Za buduće bitke Imaš nemir iza čame, budnu stražu
U potiljku. Tražiš neko toplo rame
SLIKAR HALIL TIKVEŠA Golu usnu, dragi osmijeh, ruku dražu
Ali vjetar strašni huji, kuća kriči: otvara me, otvara me... n
Kad se rodio
Sličio je jarcu:
Pravi pravcati čovjek,
oštar poput roga
a bijel kao duša.
Od isprane kamene
prašine, pun studene bure
i vrućega sunca

Stao na užarenu zemlju
i naboo se na dračin trn!

Bocnula ga pčela, ustrijelila osa,
s tri trave i kamenom istrljao taban,
pogledao u brdo Crnica, s njene mrkline
i dolazi kiša, nasmijao se;
Strgnuo nekoliko
listova dračinog drveta
tako škrtog a veličanstvenog

STAV 26/11/2021 25