Page 44 - STAV broj 178

DRUŠTVO
prava žrtava, završen je još jedan skup u
nizu kojim je obilježen još jedan masakr
nad Bošnjacima u nizu, nizu koji je u Pri-
jedoru predugačak. Jasminka koristi prili-
ku i na moju radost ističe zasluge Halida
Hegića, jedne od onih ljudina kakve ima
svaka bosanska mahala. Dugim i jedinim
aplauzom danas odato mu je priznanje i
počast za sav njegov trud, znoj i vrijeme
provedeno da se krunom okruni slava
povratka na porušena zgarišta, s ovim
pečatom obaveze pamćenja na najbolje i
zauvijek izgubljene mještane.
I Halid se, vidno uzbuđen i iznenađen,
obratio kratko svojim Hegićima. Rijetka
prilika izljeva zahvalnosti zajednice lju-
dima poput njega, a inače smo prilično
nepažljivi. Usput, sestra mi javlja da mi
je mati loše.
22. juli: Mama je i dalje loše. Pritom i
neće da ide doktoru. Godine čine svoje.
Malo strah od dijagnoze, a više osjećaj
ravnodušnosti prema smrti koji osjećaju
žene, posebno one s genocidom pogođe-
nih područja. S Elvedinom sam koordi-
nirao da, ako već negdje ne mognem oti-
ći, sjedim kući i objavljujem informacije.
Jednostavno da ne kasnimo s vijestima.
Dnevno naš portal posjeti od pet do pet-
naest hiljada ljudi. Nije malo. Ne stižem
na komemoraciju u mahalu Sredice u
Bišćanima. U posljednjem sačuvanom
dokumentu srednjovjekovne Bosne, po-
red mog Čarakova, spominju se i Sridice
kao naseljeno mjesto koje kralj bosanski
poklanja nekim ugarskim plemićima. I
Sredice su kao i Hegići, jedna od mahala
koja se tog 20. jula našla prva na udaru
velikosrpskih zločinaca koji su od kuće
do kuće sijali smrt. I mještani su Sredica
u znak sjećanja prije nekoliko godina po-
digli lijepo spomen-obilježje kraj kojeg se
svake godine okupljaju. Nikada kao ove
godine prognanici iz inostranstva nisu
“okasnili”, a ustvari stigli na vrijeme.
Imam osjećaj da do 15. jula nije bilo ni-
koga. Konačno je ogromna većina uspjela
uskladiti svoje godišnje odmore s kome-
moracijama. Odjednom su svi tu. Brdo,
Kozarac i Čaršija puni su ljudi. Mahale
žive kao nekad.
Ali, eto, večeras mi je Muhamed Avdić,
jedan od mojih brojnih jarana iz Srebreni-
ce, javio da je na ahiret preselila Hatidža
Mehmedović. Odavno nisam zaplakao.
Večeras jesam. Priznajem, mlakonja sam.
Volio sam Hatidžu svim svojim srcem. Sje-
ćam se, bili smo skupa u sudnici u Hagu u
trenutku kada je Radovan Karadžić odbio
da iziđe. Ustali smo, zagalamili smo, vri-
štali skupa, osjećajući svu ovozemaljsku
nepravdu tog trenutka. Oni sudski zašti-
tari vikali su na nas, dok se sudija O-Gon
Kwon cerekao... Namjeravao sam otići
44 2/8/2018 STAV
Komemoracija u Keratermu
da je posjetim i još jednom da je vidim
živu. Vijest o njenoj smrti slomila mi je
srce. Stigne insana u nekom trenutku taj
trenutak gubitka fizičke snage i emotiv-
nog loma. A kako i ne bi. Večeras valja
ovakav, a sutra je 23. juli, dan kada sam
izgubio babu, pola rodbine i gotovo šest
stotina mještana mojih rodnih Zecova i
Čarakova, u kojem sam prohodao.
23. juli: Jutros je, saznajem kasno, odr-
žana mala komemoracija na šehidskom
mezarju u Zecovima. Propustio sam je.
Mogao sam otići, ali nisam nigdje proči-
tao kada će biti održana. Primijetio sam
da je, sudeći po fotografijama, bilo veoma
malo ljudi. Tužan sam. Svakog 23. jula sam
potpuno skrhan. Brat i ja smo jedine dvije
muške glave koje su se zatekle u kućama
tog jutra a da su ostale žive u našoj ma-
hali Poljski Put. Nad Čarakovom i Zeco-
vima su se posebno “najunačili”. Zecovi
će ostati zapamćeni kao džemat s najviše
ubijenih žena i djece u općini Prijedor, a
Čarakovo kao najstradaliji u BiH. Cijeli
dan razmišljam s kakvim neljudima smo
okruženi. Pa ni do dana današnjeg niko
da se sjeti pa da barem anonimno dojavi
o lokaciji na kojoj su pokopali onu dje-
cu s Gradine. U ikindiju smo se okupili
u našoj džamiji u Čarakovu. Cijelih dva-
deset minuta jedna je djevojčica sasvim
normalnom brzinom čitala imena i prezi-
mena ubijenih u mom Čarakovu. Zamisli-
te, samo da im se imena i prezimena pro-
čitaju treba vam cijelih dvadeset minuta.
Pri tom pomislih: Pa šta da smo, eto, uz
onaj spisak dodali barem starosnu dob?! I
više nego dovoljno za jedan ovakav skup a
da insan ode kući skamenjen. I previše...
Uz svako pročitano ime džamijom se
pročuje uzdah ili jecaj majke, supruge, dje- s područja lijeve obale Sane, tzv. Mataruš-
teta koje je danas odrastao čovjek. Mučna i
teška atmosfera. Na kraju smo im proučili
Jasin i zamolili dragog Boga da nas spo-
ji u Džennetu, akobogda. Težak je mjesec
juli u Prijedoru. Pretežak. Pri tom opet
primjećujem da nas je u džamiji malo. A
onda insan shvati da i o prisutnima govo-
ri onih dvadeset minuta čitanja imena po-
bijenih. Ljudi naprosto nema. Nekima je
opet zasmetala džamija kao lokacija. Usput,
javljaju mi se oni koji nisu pristigli, a koje
je sudba raznijela preko bijela svijeta. Pun
ih je Chicago, Saint Louis, a da ne govo-
rim o tome koliko je njih muka otjerala u
daleku Kanadu ili Australiju. Na putu iz
džamije sam se naibretio onim kućama I
svemu izgrađenom nakon svega preko gla-
va prevaljenog, prije cijelih dvadeset i šest
godina. Dobro je ovaj narod pri pameti. I
predobar je. Nije džaiz biti pesimista. Ne-
kako mi se ove njihove kuće i avlije, ma
kako puste, učiniše nešto ljepšima nego
inače. Naselamismo se i napričasmo one
i ja. Mahsuz sam se večeras nauživao u
zalasku sunca u mom Čarakovu. Mati je i
večeras loše. Opet plačem...
24. juli: Ne stigoh u Keraterm. Mati je
opet bolesna. Prvi put nisam na komemo-
raciji u logoru Keraterm. Logor je ofor-
mljen odlukom tadašnjih srpskih vlasti
26. maja 1992. Prema podacima prijedor-
skih udruženja, do sada je evidentirano
373 ubijenih logoraša u ovom logoru, od
kojih su 103 mještani Rakovčana, 79 iz
Čarakova, 76 iz Hambarina, 32 iz Rizva-
novića, 23 iz uže gradske zone Prijedora,
18 iz Zecova, sedam iz Kozarca, pet iz Bi-
šćana, pet iz Tukova, četiri iz Gomjenice,
tri iz Ćele, dva iz Brezičana, dva iz Toma-
šice, dva iz Ljeskara, jedna iz Čejreka...
Samo u masakru u hali “trojci”, u noći s
24. na 25. juli, ubijeno je oko dvije stoti-
ne logoraša. A, eto, Draganu Kolundžiji
proces pred Haškim sudom trajao duže od
kazne na koju je osuđen. Sva bjelosvjetska
nepravda vam je očigledna u Prijedoru.
Najveći je broj ubijenih i u noći masakra
kog Brda. Logor Keraterm za sada je jedini
obilježen logor s malom spomen-pločom
postavljenom u znak sjećanja i dokaz na