Page 65 - STAV broj 270

ljudi postilo, rekli su da to podijelimo po pred nama. Krenuli su na nas, ali slabi- naše zemunice. “Majku im”, povika Edin
rovovima, da imamo za iftara. jim intenzitetom; kretali su pa se vraća- uzimajući RAP s grudobrana, “eno ih
Izašli smo na njivu na kojoj je bilo li. Odjednom, desetak metara lijevo od tamo kod nas!”
četiri ili pet žena te ljudi iz komande. nas, odjeknuše detonacije – jedna, dru- Brzo smo dotrčali do svog rova. Jedan
Jedni su uzeli kante s mlijekom, a drugi ga pa treća. Šuma se zatresla od praska. momak bio je lakše ranjen, okrznut po ruci.
kutije s hranom. Među ženama je bila jed- Komadi drveta i zemlje letjeli su prema Odmah smo ga poslali van linije. Četnici
na starija nana i nije mi bilo jasno kako se nama. Čuo sam povike: “Četnici, evo ih su pokušavali ući između naša dva rova,
po toj bljuhavici i snijegu uspjela popeti lijevo!” Dok su nam ovi ispred nas odvla- ali smo ih odbijali. U jednom momentu
uzbrdo, jer znam da vozila nikako nisu čili pažnju, drugi su se uspjeli potokom jako su pripucali. Ja sam se malo pogeo
mogla. Nana izvadi iz cegera nekoliko privući našem lijevom boku i ispalili tri iza grudobrana. Čuo sam kao da je neko
kapa i rukavica: “Evo, djeco, neka vam projektila iz zolje ili ručnog bacača. Počela othuknuo. Jako.
se nađe, hladne su noći. Ja sam to za vas je pješadijska pucnjava, meci su zviždali Kada sam se okrenuo, vidio sam Edi-
spremila jer mog sina više nema. Poginuo na sve strane. na. Ležao je na zemlji, krv mu je oblila
je na ovoj liniji malo prije Nove godine.” Mi nismo imali dobru preglednost uli- glavu. “Ranjen je”, poviknem momcima,
Govorila je tiho, bez zastajanja, kao jevo pa smo ostavili dva momka na rovu, “pazite na liniju, ja ću mu pomoći.” Ma-
da recitira. “Čuvajte se, djeco moja, to a nas trojica smo se kroz tranšeju pomje- hinalno posegnem za njegov desni džep
su dušmani i katili. Ni od čega oni ne rili na tu stranu. Tada smo vidjeli mnogo na jakni, jer je bilo neko nepisano pravilo
prezaju da nam zlo naprave.” A onda četnika, koji su došli potokom, kako se da je prvi zavoj u desnom džepu. Izvučem
izvuče iz cegera crvenu metalnu šerpicu odozdo kroz šumu primiču našem lijevom nešto i, vidim, u ruci mi kutijica s onim
s poklopcem. “Hajde, uzmite hurmašice boku. Bili stu stigli na nekih 20 ili 30 me- hurmašicama, sva zdrobljena. Spustim je
s pekmezom, ja sam ih pravila, k’o med tara. Prihvatili smo bitku i odbacili one negdje, uzmem svoj zavoj i počnem pre-
su.” Naše ruke bile su garave i prljave od najbliže. Sagnuo sam se da promijenim vijati glavu. Jedan od momaka čučnu da
blata, jer smo popravljali grudobrane, pa okvir, kad je još jedna jaka eksplozija po- mi pomogne. Kada je podigao Edinovu
tek onako malo ostacima snijega koji se godila rov. Odbacila me natrag u blato, a glavu, zastao sam i pogledao u njega. Gle-
topio protrljane. okvir koji sam mijenjao odletio mi je iz dao me krupnim očima. Metak je prošao
Momak koji je bio sa mnom, Edin, ruke. Komadi zemlje i drveta zasipali su kroz obraz i izašao na potiljak, napraviv-
stajao je i nećkao se. Ja prekidoh šutnju. nas u tranšeji. Dim na sve strane. ši veliku rupu u glavi. Edin je bio mrtav.
“Ma, nano, prljave su nam ruke, a nemamo Pokušao sam ustati, kad sam začuo Na mjestu. Odmah. Samo su oči reflek-
u šta staviti.” Ona podiže glavu i nasmi- jaukanje. Pravo od mene čovjek je sjedio sno ostale otvorene.
ja se, uze šerpu i prinese nam. “Uzmite, naslonjen na zid tranšeje i zapomagao. Napad je već bio prestao. Polahko mu
vaše su ruke najčišće na ovom dunjalu- Desna ruka bila mu je potpuno odbije- zavijem glavu, sklopim oči i obrišem lice.
ku, samo vi uzmite.” Uzesmo hurmašice na. Visila je, čini mi se, samo na komadi- “Dajte ta nosila”, zovnem ih, “i iznesite ga
i zahvalimo smo nani. Čuli smo kako za ma jakne. Pokušao sam se podići, ali mi tamo.” U to dođe još vojnika koji su ulazili
nama govori: “Pazite se, djeco moja, da se vrtjelo u glavi. Vidim, dolijeće neko- u liniju i prihvatiše nosila da pomognu.
vas Allah od dušmana sačuva.” liko momaka iz drugog rova u ispomoć Dok su se kroz tranšeju lagano provla-
Ubrzali smo za vojnicima koji su no- i pucaju prema četnicima. Dva momka čili s Edinovim mrtvim tijelom, sjedoh
sili mlijeko i pite. Ušli smo u liniju i prihvatila su ranjenika i odnijeli ga kroz na neko drvo. Gledao sam u svoje ruke.
došli na svoj rov. Edin se okretao okolo tranšeju prema izlazu na kojem su čekale Bile su potpuno krvave. A onda mi po-
s hurmašicama u rukama. “Joj, gdje sad sanitetlije. Jaukao je glasno, toliko jako gled odluta pravo. Na grudobranu, on-
da stavim ovo do iftara?!” Ja se sjetim: da je nadglasavao pucnjavu. dje gdje stoji municija, bila je kutijica
“Ima”, rekoh, “tamo onih kutijica malih Ustao sam sav blatnjav, uzeo okvir i za metke, sva u krvi, iz koje su virile
od metaka, sad ću ja.” Donesem nam te stavio ga u pušku. Pridružio sam se mom- zdrobljene hurmašice. Vojnik do mene
kutijice u koje smo zatim ubacili hurma- cima na grudobranu. Edinova cijev puš- nešto je govorio. Osjećao sam vjetar. Pu-
šice. “Stavi”, kažem mu, “u džep jakne, ke bila je usijana. Četnici su se postepe- hao je u lice i najavljivao hladnu maje-
ima najlon unutra, vidiš da je ovdje usko, no povlačili niz brdo upućujući nam još vičku noć...
pogazit će vojnici.” pokoji rafal. Prošlo je od tada mnogo godina, palo
Oko jedan sat krenuo je ponovni napad A onda se začula detonacija s desne je mnogo kiša i snjegova, ali sjećanja na taj
desno od nas. Jake detonacija i pucnjava strane, pa još dvije ili tri. Okrenuo sam ramazan tako su friška, kao da je doslov-
odjekivali su šumom, a onda je zapucalo i se i ugledao oblak dima kako se izvija iz no bilo jučer... n

STAV 7/5/2020 65