Page 38 - STAV broj 143
P. 38
DRUŠTVO Nermin Šabić Hamza
sam saznao kuda se ide, dobio sam i neke ako neko slučajno upadne u vodu i tako, oslobodilačke akcije vladalo među borci-
konkretne zadatke i tad sam samo po gla- ja im kažem: ‘Meni je svejedno, dok kre- ma, najbolje pokazuje činjenica da su se
vi premotav’o šta bi se moglo desiti. Ono nem prema vodi, već ću biti mrtav od stra- mnogi ranjenici dobrovoljno prijavljivali.
što slijedi nije nimalo lahko, ali da jeste, ha!?’ Svi su se smijali, a onda neko reče:
k’o da bi to nas zapalo, a zadatak je bio u ‘Lahko je tebi kad znaš plivati.’ Rekoh: “Dok čekamo, pred kasarnu dođe auto
toku noći forsirati nabujalu rijeku Unu, ‘Ma ne znam ja ni mahati, šta vam je, ali i iz njega iziđoše naša dva momka, jedan
ubaciti se nekih par kilometara iza leđa niko mi ne vjeruje, pa se i ja haman po- koji je ostao bez oka prije nekih mjesec
neprijatelja, razvaliti sve to i onda nasta- čeh pitati”, sjeća se Čupo. i po dana, a drugi koji je ranjen pored
viti dalje u dubinu do konačnog spoja s mene prije nekih pet mjeseci. Obojica su
našom braćom, najslavnijim od slavnih “I tako čekajući, bude i ručak, a neko bili dobili po godinu bolovanja i za njih
(511. slavna brdska brigada Bosanska viče: ‘Dječaci, najedite se dobro, jer Bog je rat otprilike bio završen. Dolaze tako
Krupa). Kako sam se samo radovao sva- je kadar da će nekom ovo biti zadnje u i eto ih kod nas u spavaonu. Ionako su
kom susretu s njima, a kako i ne bih, jer životu da pojede!’ Svi se smijemo, a du- bili naš vod”, priča nam Nermin Šabić
u tim elitnim jedinicama bijaše više od boko smo svjesni da je čojk u pravu, ali zvani Hamza.
pola momaka iz mog sela.” isto tako znamo da i se to i njemu može
desiti... Rahmetli Semin ode s onim cr- “Nasta graja. ‘Oooooo, đe ste krše-
Polazak na put koji bi lahko mogao venim kamionom da naspe goriva, vrati vi?’, i tako jedan od njih veli: ‘Čuli mi
biti posljednji i put bez povratka, logič- se, a onda ‘Gazije’ izlaze s naoružanjem, da odoste pa pošli i mi da idemo s vama!’
no, kod svakog čovjeka izaziva osjećaj pozdravljamo se i oni sjedaju u kamion Nije to bilo ništa čudno kod nas, ali ova
zebnje i nelagode. Da li su takav osjećaj i odoše. Prvo tekbiri, a onda, dok su na dvojica, jedan bez oka, s ranom koju još
imali i bužimski borci, teško je reći, jer cestu izišli, već ide pjesma i vesela gra- uvijek previja, a drugi potrgane utrobe,
ti ljudi skoro nikada i nikome ne govore ja, k’o i svaki put. Sada znamo da je i naš k’o da sad gledam, kad nas je oplela ona
da li se boje. Danas, dvadeset i tri godine red ubrzo. Po običaju, i mi ćemo otići za osamdesetčetvorka, kako ga pogađa i kako
poslije, znamo da se u srcima tih mladih dana, a onda će se u toku noći busevima iz njega lipti krv koja se puši na prohlad-
boraca ipak pojavila zebnja, ali ne od čet- dovesti i naši jurišnici.” nom jutru dok ga pokušavam izvući na
nika, njihovih metaka i granata, nego od sigurno. ‘Ništa’, vele oni: ‘Mi idemo, i to
nečeg drugog. RANJENICI DOBROVOLJCI je to.’ Iskupljaju garderobu da se obuku.
Traže RAP-ove.”
“Ima puno toga za odraditi, ali nije Želja da oslobode Bosansku Krupu kod
nemoguće, i nimalo se ne bojim hoće li bužimskih i krupskih boraca nadjačala je Poslije ručka i prije nego će ova dvo-
se ili neće uspjeti. Hoće, ali uvijek ostaje sve druge osjećaje. Svi borci koji su krenu- jica bahnuti, nešto mi na um pade da bih
ta jedna činjenica koju je teško svariti, a li u akciju oslobađanja veselo su hitali na možda mogao ostati mrtav i pasti dušma-
ona se zove Una... Većina momaka i ne zborna mjesta i kretali put Bosanske Kru- nima u ruke, a znam da bi me u tom slu-
zna plivati nikako, jedni znadu, ali jed- pe. Nekima je ovo bio put bez povratka i čaju neko od bivših komšija ili školskih
no je plivati ljeti na visokoj temperaturi mnogi su ljudi tad posljednji put vidjeli drugova mogao i prepoznati, i nešto k’o
u ‘kupaljkama’, a drugo skočiti u nabu- žive svoje sinove, očeve, braću, rodbinu i u inat nekakav odoh i obukoh najljepše
jalu rijeku na temperaturama oko nule, prijatelje. Znali su da će biti mrtvih i ra- što sam imao. A imalo se, hvala Bogu,
s čizmama na nogama, dobro odjeven i s njenih, ali o tome nisu mislili. Ponašali su tada, ‘Autonomija’ je bila iza nas i svako
teretom na sebi koji iznosi pola tvoje tje- se kao da idu na neko veselje, a ne u rat. je imao po dvije-tri uniforme, kombine-
lesne mase. Naravno, tada nismo znali da Tako su tjerali teške misli i brige. Tih se zon, blejzera, svega... Kako god, skock’o
ćemo to raditi iznad slapova na nekih 50 dana nije mogao vidjeti nijedan uplašen sam se k’o za piranije.
metara. Kako god, priča se o tome, šta borac. Koliko je oduševljenje zbog ove
Dolazi nam zamjenik komandan-
ta Hamdo. Priča, priprema, onako bez
38 30/11/2017 STAV
