Page 67 - STAV broj 185

STAJALIŠTA
Piše:
Irfan HOROZOVIĆ
Djeluje kao zakletva.
I jest.
Kao i ona, gotovo legendarna, iako poma-
lo zaboravljena:
Očinjeg mi vida.
Koliko li sam samo puta, kao dječak,
čuo ovu zakletvu? I uvijek bi mi se učini-
la neobična, neprilična. Zamislio bih se,
ali samo za trenutak (igra ne dopušta duga
odsustva, pogotovo ne u misao), i značenje
ovih riječi izgubilo bi se opet netragom u
magli jezika.
Ništa toliko ne može zagolicati duh kao
magična dvosmislenost riječi, riječi poput ovih.
Zašto bi se neko zaklinjao vidom očiju
svojih (kad je sasvim dovoljno da se zakune
očima, ili pak vidom), ili vidom očevim (što
je još nejasnije, uza svu strašnu tradiciju oslje- li tuđim očima. Još u djetinjstvu smo vidjeli
pljivanja očeva kad je u pitanju preuzimanje
vlasti), zašto bi ta kletva, kod toliko drugih,
imala takvu težinu i tajanstvo, osim ako se u
njoj ne skriva vid otaca (vid, veda, nazreće,
proniknuće), sveti Vid, Svetovid (Svantevit,
Svjatovid)?
Kakvu je samo snagu ova izreka imala pri-
je nekih desetak stoljeća?!
Bjelobog što se uzdiže na konju od svje-
tlosti iznad dnjeparskih i dnjestarskih mo-
čvara, taj troglavi (Triglav, Troglav), četvero-
glavi i šesteroglavi mitski ubica noći, ubica
Crnoboga (između njih dvojice sukob nikad
ne prestaje), taj viđeni i izgubljeni vid zato-
čen u svom orijaškom kipu iz hrama u Ruja-
ni, sa svojim badom, badnjakom i bdjenjem
(opet sanskrt) povlači se u jezičku usmenu
kutijicu, sakrivenu negdje iza jezika, povlači
se ispred četiri paoka sunčevog točka i ispred
inkvizitorskog znaka.
Nestaje s njim i njegova družica Vida,
nestaje Vesna, Perun (rastočen od Perunovog
vrha do cvijeta perunike) – Perunu promije-
niše ime, ali ne i ćud, nestaje Morana, Mokoš,
nestaje volovski bog Volos (ili Veles)... nesta-
je... nestaju čak i hrastovi i lipe...
APOKRIFNI FRAZARIJ
Prijatelj kojeg smo svi zaboravili
SVOJIM SAM
OČIMA VIDIO
Gledamo tuđim očima, govorimo tuđim riječima, gestikuliramo tuđim
pokretima. Od tog nas mogu spasiti samo naše, vlastite oči. Može nas
spasiti samo želja da nešto vidimo, da pogledamo oko sebe, da zapazimo
svoju sjenku kako nas prati kroz grad, kako se pruža ispred nas, vere
uz zidove, skriva i ponovno vraća (kad ste to posljednji put vidjeli?), da
pogledamo bolje ljude s kojima živimo, grad u kojem živimo, svojim očima
Sa zapaljenim čamcima, obrnutim argo- poljubili, sjetite se svog lica u ogledalu, sjeti-
nautskim putem, nestaje mitska svita, uranja te se pogleda na grad, s planine, sjetite se... tu
u |Crno more. prestaje ili uistinu tek počinje opsjena, to je
kraj imaginacije ili možda njen skriveni, tajni
Nemušta kutijica za jezikom, očinjeg mi početak. To je taj neiskazivi osjećaj koji bismo
vida, skriva njihove konje, njihove visove i mogli izraziti samo u dvije riječi: ja živim.
cvjetove, skriva njihova Imena.
Danas se sve oko nas trudi da što manje vi-
Koliko samo tih kutijica, koliko samo zna- dimo vlastitim očima. Postoje fotografije, knjige
mo o onome što znamo!? Jezik koji živimo, s fotosima, novine, postoji televizija. Uvijek je
unatoč tome, vida nam rane, vida oči, samo neko drugo oko umjesto nas prisutno. Uvijek
je do naše želje da raširimo svoja osjetila i vi- je neko drugi vidio prije nego što ćemo mi vi-
dimo. Jedino tako ćemo moći naučiti ono što djeti. Što smo stariji, sve smo više toga svjesni.
smo oduvijek znali.
Svjesni smo da sve manje vidimo.
Vid je naše temeljno iskustvo. Gledamo tuđim očima, govorimo tuđim
Ipak, postoji toliko stvari koje smo vidje- riječima, gestikuliramo tuđim pokretima.
Od tog nas mogu spasiti samo naše, vla-
mjesta i ljude koje zapravo nismo vidjeli. Pri- stite oči. Može nas spasiti samo želja da nešto
čali su nam o njima drugi. vidimo, da pogledamo oko sebe, da zapazimo
Postoji i onaj nezaboravni pjesnički pri- svoju sjenku kako nas prati kroz grad, kako se
mjer gdje je izreka otvorila mnoge svoje mo- pruža ispred nas, vere uz zidove, skriva i po-
gućnosti (...ima jezero, kažu, svojim smo ga oči- novno vraća (kad ste to posljednji put vidje-
ma vidjeli...). li?), da pogledamo bolje ljude s kojima živimo,
Prisjetite se samo filmova koje ste tako grad u kojem živimo, svojim očima.
gledali. Prisjetite se filmova koje ste drugima Vidjeti očima iskustvo je koje se ni sa čim
pričali. Prisjetite se kako ste pomalo i izmišljali ne može usporediti. Oči (ogledala duše) prija-
(možda da uljepšate film i još više fascinirate telj su kojeg smo zaboravili.
svoje slušaoce–gledaoce). Tako se umjetnost Prisjetite se toga kad u nekoj raspravi svo-
koja je gotovo sva okrenuta vidu pretakala ga sagovornika budete uvjeravali u nešto i pri-
u riječi, preobražavala u pokrenutoj mašini tom mu tvrdili: Čovječe, svojim sam očima vidio!
imaginacije.
Ponekad je tako ispričan film, te pokret- Svijet se okreće u našim očima.
ne slike za kojima smo tragali u zakucima Viđen je zapravo nekim drugim očima.
mozga, bio daleko dramatičniji (ovisno o Drukčije danas vidimo svijet nego što ga
pričaocu, a ovisno i o nama, o našoj želji da je mogao vidjeti bilo ko prije nas. Neko ko je
ga zaista vidimo). svijet nastojao rastumačiti na osnovu Knjige. Ili
Naravno, to su bile dječije igre. Iskustvo Knjiga?! Ovisno o tom kako gledate na stvari.
našeg života zapisano je ipak samo u našim
očima, ispisano iglom vremena u borama oko Čijim se očima može vidjeti Gioconda?
očiju, kao što kaže istočnjačka poslovica. Ni Ili Gioconda?
sa čim se ne može usporediti osjećaj prvog vi- Ili Tadž Mahal?
đenja nečeg. Kad smo nešto prvi put vidjeli, Kap vode u kojoj je sublimiran svijet?
svojim očima. Sjetite se samo prvog zalaska Život i smrt sjene?
sunca, sjetite se mora kad je prvi put napla- Ili vjetar u grivama i repovima divljih
vilo vaše oči, sjetite se prve djevojke koju ste n
konja?
STAV 20/9/2018 67