Page 81 - STAV broj 194

Rolan, ispričano u skraćenijoj formi od one kakvu bismo očekivali zanimala. Svaka ličnost koja se pojavljuje tokom
od Tolstoja. Priča je to o povijesti čovjeka koji zbog uvrijeđenog pričanja i izaziva njegove podjednake simpatije, i
samoljublja traži Boga u samoći i isposništvu, a završava time od svake, čak i one koja nam mine ispred očiju, daje
što Ga nalazi u zajednici, među ljudima, radeći za njih. zaokružen portret. Ali, pošto ih sve voli podjedna-
ko, nijednu ne pretpostavlja drugoj”, piše Rolan.
Ipak, niz kraćih pripovijetki koje su publicirane pred kraj
Tolstojevog života ili nakon njegove smrti imaju još veću umjet- Ostala Tolstojeva djela imaju ličnu notu koja ide
ničku vrijednost. Među njima je i Hadži Murat (1902), u kojem do granice očaja. Ima ih i autobiografskih, poput
Rolan prepoznaje nagovještaj epskog romana u kojem je ispri- Dnevnika ludaka, u kom se iznose uspomene na Tol-
čana tek jedna epizoda iz kavkaskih ratova. “Pišući ga, Tolstoj stojeve stravične noći prije krize 1869. godine, kao i
je bio u punoj snazi svoje umjetničke moći. Vizija (i ona očiju Ðavo, ta dugačka pripovijetka koja, prema Rolanu,
i duše) je savršena. Ali, čudno je da sama pripovijetka ne po- ima odličnih dijelova, ali i besmislen rasplet. Spahi-
buđuje interesovanje jer se osjeća da ni Tolstoja nije potpuno ja koji je imao ljubavne odnose s jednom seljankom
na svom posjedu oženio se i pobrinuo da tu seljanku
udalji s posjeda. To mu je nalagalo poštenje i ljubav
prema svojoj ženi. Međutim, seljanka mu je ušla u
krv i on ne može da je vidi a da je ne poželi.

“Ona ga progoni. Ponovo je uzima k sebi, osje-
ća da se od nje više neće moći iščupati i zbog toga se
ubija. Likovi čovjeka dobrog, slabića, snažnog, krat-
kovidog, inteligentnog, iskrenog, radnog, usplahire-
nog; njegove romantične i zaljubljene mlade žene,
koja ga idealizira; lijepe i zdrave seljanke, strastvene
i bestidne – prava su remek-djela. Šteta što je Tolstoj
unio mnogo više morala u kraj ovog romana nego što
je to učinio u doživljenom događaju, jer stvarno je
iskusio sličnu pustolovinu”, zamjera Rolan Tolstoju.

Možda objašnjenje ovakvog Tolstojevog postup-
ka možemo naći u jednom njegovom pismu u kojem,
između ostalog, piše o tome kako ne želi da se ljudi
zgražavaju nad njegovim imenom. “Ljudi bi rekli: To
je dakle taj čovjek kojeg mnogi toliko visoko cijene! A
kakav je podlac bio! Znači, nama običnim smrtnicima,
nama sam Bog nalaže da budemo podlaci”, zamišljao je
Tolstoj svoje čitaoce i njihove moralne dileme.

Iznenađuje umna krepost koju je Tolstoj sačuvao
do posljednjih dana svog života. Čak je i u tim dani-
ma pisao. “Možda izgleda pomalo glagoljiv kad iznosi
svoje socijalne ideje, ali uvijek kada se nađe pred ne-
kim zbivanjem, pred živim licem, čovjekoljubivi sanjar
nestaje, ostaje samo umjetnik orlovskog pogleda, koji
prodire pravo u srce. Nikad nije izgubio tu svemoćnu
pronicljivost”, ističe Rolan.
Velika duša Rusije čiji je plamen obasjao Francusku krajem
19. stoljeća, piše Rolan, napustila je tijelo 7. novembra 1910.
godine. Ona je bila za njegovu generaciju najnepomućenija
svjetlost koja je obasjavala Rolanovu mladost. Ona je bila zvi-
jezda utješiteljka koja je blažila mladalačke duše u Francuskoj.
Za mnoge od njih, kako kaže, Tolstoj je bio više nego voljeni
umjetnik, prijatelj, i to najbolji, možda i jedini pravi prijatelj
u cijeloj evropskoj umjetnosti.

(Kraj)

STAV 22/11/2018 81