Page 64 - STAV broj 342
P. 64
DRUŠTVO
insana, kamenom razbijao orahe i odvajao tvrdu ljusku od hrskave
jezgre i jeo i ni jednom se nije desilo da se zabuni pa da prometne
ljusku umjesto jezgre, a nema šta mu okupljeni svijet ne činiše samo
kako bi ga smeo. Nakon toga, neki Pakistanac donese zmiju, i duža
i deblja od stožine, pa kad poče izlaziti iz vreće, svijet se razbježa na
sve strane i trebalo je da se hodžin glas s munare prospe cijelim saj-
mom da bi se u ljude vratio mir.
Tada, kada bi zaučio ezan, sve bi stalo, kao da je neka moćna ruka
zavrnula kakav kotač u vremenskom stroju svi bi se sjatili pred dža-
miju. Rijetki su bili dani kada bi se za svakog našlo mjesto unutra, a
petkom se znalo i po šesnaest safova svezati niz sokak. Tada bi dvo-
jica imama držala džumu. Onaj unutra bi vazio onima uglednijima
koji su imali svoje stalno mjesto u džamiji, a drugi, grlat, stajao bi na
dovratku pa bi hvatao njegove riječi i izbacivao ih napolje da čuju i
oni koji klanjaše na kaldrmi. Oni dokoni znali su tada po okolnim
šljivicima i uz tarabe uz put izbrojati i do 700 konja sa sedlima.
KAZNA I STID
I odjednom, naprasno, sve se to prekinu, izli se život kao surut-
ka iz prevrnutog kabla. Dođe i ovamo omrznuti serasker Omer-pa-
ša Latas i tri dana sjedaše u krupskoj kuli i smišljaše osvetu prema
buntovnim Bužimljanima. I smisli da gore nije mogao – oduze im
sajam i prebaci ga u Krupu. Sve zamrije nakon “serašćerovog” od-
laska, a u džamiji jedva da se tri safa sastave, pa hodžin glas udara-
še u toj praznini i odjekivaše kao da su u pećini. Samo petkom nad
tom čaršijom, što se zametnula uz same zidine tvrđave, zanjihala bi
se blijeda sjena stare slave. Ali ni to ne potraja. Počeše iz mjeseca u
mjesec padati teški kapci na dućanima, a u džamiji krnjiše se safovi i
hodžin glas postajaše sve sumorniji. Narod bužimski najednom tako
osiromaši da niko godinama nije otišao ispred ove džamije na hadž,
a taš onaj s kojeg se budući hadžija verao na konja potpuno zaraste
u travu i jedva ga nađoše kada opet zatreba.
Ni u Kladušu niko više nije išao. Ako bi se kakav Kladuščanin
petkom obreo ovdje da proda jalovo govedo ili varićak “šenice” ili
hošaf od krušaka kolatuša, svi mu se sklanjahu s puta i poginjahu
glavu pred njim. Silan ih moriše stid godinama. Dok je sve bilo
kako treba i potaman, onda prije “serašćera”, kada se vrijeme pod
zidinama starog grada još nije dijelilo na ono “predserašćersko” i
ono “po serašćeru”, zadirkivahu oni, ali bez ikakve obijesti, Kla-
duščane, i one iz Male Kladuše koji imaše četiri hodže, i one iz Ve-
like, koji imaše trojicu hodža i tri džamije, ali jedna od njih, ona
u zidinama tvrđave, imaše alem kojeg im pokloni, tako se barem
kazivalo, slavni Mujo Hrnjica.
Iako im džemati imadoše i po sedamdeset kuća, hodže kladuške
primaše na godinu tek po varićak žita od svake duše stasale za džami-
ju i tek osamdeset forinti iz vakufa, a ovaj njihov, u drvenoj džamiji,
primaše tri puta više, mada imadoše isto toliko puta manje džema-
tlija, ali im zato vakuf bijaše vezirski. To Bužimljanima bi milo pa
zadirkivaše Kladuščane istom mjerom kako su i oni njih nekada za-
Rijetki su bili dani kada bi se za svakog čikavali kada je njima bilo sve potaman i po redu, a Hrnjice prone-
našlo mjesto unutra, a petkom se znalo i soše slavu Kladuše u Istanbul i u Beč i udariše im junački alem na
munaru. Zato ih je sada ubijala sramota. Pogotovo je stiskala one koji
po šesnaest safova svezati niz sokak. Tada bi u godinama pred dolazak “serašćera” samo skvrčili palac kada bi
bi dvojica imama držala džumu. Onaj bi prošli pored kakva Kladuščanina i opijali se smijehom gledajući ga
kako sav bijesan zvirnja oko sebe i traži kakav kamen, šprulju, štap,
unutra vazio onima uglednijima koji su imali da se hitne za njim, prznicom i drznikom. Isti sram hvatao bi ih i u
svoje stalno mjesto u džamiji, a drugi, grlat, safu pred hodžom, koji već godinama dobija manje od svakog kla-
duškog, pa se jadan utanjio, usukao i skvrčio, baš onako kako su oni
stajao bi na dovratku pa bi hvatao njegove nekada skvrčenim kažiprstom pokazivali ljudima iz Kladuše, alu-
riječi i izbacivao ih napolje da čuju i oni koji dirajući na njihove gladne i iznurene hodže.
I bi tako, i taj stid pritiskaše Bužimljane sve dok se ono nešto
klanjaše na kaldrmi. Oni dokoni znali su trgovaca i nakupaca koji još dolazahu na opustjeli bužimski sajam
tada po okolnim šljivicima i uz tarabe uz put i ono nešto dućana što uspije preživjeti ne prebaci niz Bužimkovac
na glavnu džadu koja iz Kladuše vođaše za Krupu, i tu udariše novu
izbrojati i do 700 konja sa sedlima. čaršiju i novi grad. n
64 24/9/2021 STAV
