Page 73 - STAV broj 174

svu sigurnost, ali nisam htio, ili nisam
smio – kako god. Klimnuli smo glavom
i krenuli dalje. Imali smo susreta s po-
licijom i kasnije, i to često. Zaustavljali
su nas na putu, skidali nam auto s tra-
jekta i opet preturali i stvari i nas. Ni-
smo znali šta nam je krivica, ali bismo
se uvijek tješili time kako ljudi možda
stvarno imaju djecu, pa haj, kad je dijete
u pitanju, neka im bude. Doduše, stakla
na našem Golfu bila su zatamnjena, pa
su se, moguće je, ložili i na to.
U Austriji smo naučili još jednu lekci-
ju. Naime, još pri samom polasku od kuće
kazali smo: “Da nam je samo, s hajrom,
do Austrije, a za ostalo ćemo lahko!” I,
zaista, s hajrom smo stigli do Austrije, ali
već poslije prvog konaka Golf nije htio
da upali. Verglao, ne verglao – ni muka-
jet. Ljubazni domaćini zovnuli majstora
i dijagnoza je začas bila tu – liht mašin. Ni
danas ne znam je li to alternator, alna-
ser ili nešto treće, ali znam da treba biti
vrlo oprezan s riječima “da mi je samo”.
Kroz Švicarsku me je, da izvinite,
ganjao proljev koga sam stabilizirao u
Belgiji. Njemačka je priča za sebe, a, ako
ništa, valja joj što nema onih silnih vinje-
ta i putarina. Naspi goriva, provjeri ulje
i ošini po gasu. Hitamo mi po autobanu,
pa i cijelih 150 na sat, Golf stenje i ječi, a željno iščekivali zovu i pitaju gdje smo.
mi kontamo da letimo. A, onda, se samo
začuje zvuk nalik na “zzzzzz” i kraj nas
brzinom munje projuri kakvo drugo auto
koga samo pogledom ispratimo.
Gdje god dođemo, domaćini su više
nego srdačni. Upoznajemo njihove dže-
mate i imame. Svi su prijatni i gostolju-
bivi. Pokazuju nam znamenitosti grado-
va u kojima žive i, naravno, svesrdno se
uključuju u akciju zbog koje smo došli.
Poslije se prebacimo i do Danske, a
odatle preko čuvenog mosta u Švedsku,
u prelijepi Malmö, prepun našeg naroda.
Tu nas je navigacija po prvi i posljednji
put izdala. Zapravo, krivi smo mi, ali
je uvijek lakše okriviti nekog drugog,
a, ruku na srce, navigacija se neće bu-
niti. Plan nam je bio od Helsingborga
zaći dublje u Švedsku. Ukucavali smo
“Dobrodošlicu” smo osjetili već u Austriji, i to negdje kod
Graza. Policijska patrola nas je ekspresno “skinula” s
ceste i parkirala na oveće proširenje. Istina, nismo morali
skidati gaće, ali je sve ostalo išlo s nas. Čim su završili
s nama, bacili su se na Golfa, odvrtali šarafe, skidali
dijelove i prpali kud su god mogli. Doveli su i kera koji
nije bio raspoložen da njuši pa su doveli drugog koji je
upeksinavio sve, ali ništa nije našao
pripremljenu adresu, ali je aparat nije hrabrili i bodrili, ističući kako se zai-
prihvatao. Najprije smo pomislili da sta junački žrtvujemo za našu džamiju.
smo pobrkali grad i ulicu. Međutim, Jedan, ipak, moram izdvojiti. Što zbog
obrni-okreni, sve džaba. Na kraju uku- njegove šarmantnosti, što zbog poštovanja
camo samo grad i krenemo, pa ćemo se, koje i kolega i ja imamo spram osobe koja
k’o biva, snalaziti kad stignemo. ga je izrekla. Riječ je o staroj nani Hati,
koju su svi znali po dvije stvari: nadim-
Vozimo i divimo se prostranim pute- ku Ministarka i prepoznatljivom humo-
vima koji, nakon naših putača, izgledaju ru uprkos poznim godinama života. Nije
nestvarno. U neka doba nas navigacija ski- ona bila ni bogzna kako dobrostojećeg
de s autoputa, a onda i s lokalnog puta na stanja, niti je bila supruga kakvog mini-
neku planinsku stazu. Završismo u nekoj stra. Naprotiv, imala je muža koji za svoj
nedođiji pored jezera sa samo nekoliko ćejf nije žalio potrošiti, pa su ga prozvali
vikendica u vidokrugu. Glas iz aparata Ministrom, a njegovom je smrću titula
nas obavijesti da smo stigli na odredište. prešla na nju. Život je nije mazio, ali je
Kakvo crno odredište! Uputimo se ka ni osjećaj za humor nikada nije napuštao.
svjetlu koje je migoljilo s prozora neke Zapravo, kada bi insan bio i najkaharni-
vikendice. Trubimo pred vratima. Izlazi ji, bilo je dovoljno otići do Ministarke i
krupan čovjek, oskudno obučen i samo “razbaciti ljudsku”, i eto razgaljivanja.
nam strogim mahanjem prsta pokaza E, ta nas je Hata – naša Ministarka –
da se gubimo s njegovog posjeda. Uspa- ispratila sa suzama u očima. Međutim,
ničeni i usplahireni, uskoro se vraćamo kako se naše izbivanje iz Prozora proteglo
ka Helsingborgu. Domaćini koji su nas na više od mjesec dana, ona je našla na-
čina da nas i onako “na daljinu” razgali i
Na kraju dolaze po nas i pošteđuju nas nasmije. Primijetila je nešto što, za to vri-
daljih muka. jeme, drugima nije zapalo za oko pa nam
je po svom unuku poručila: “Reci im da
Naše tumaranje po nepoznatom pra- se ne vraćaju. Otkako su otišli, Azrail nam
tili su i razni komentari naših ljudi iz ne svraća u Prozor!” I, zaista, bilo je tako.
Prozora. Naravno, načuli bi oni ponešto Božijom voljom, Azrail je poslije ipak
o problemčićima koje smo usput imali, navraćao u Prozor. Navratio je jedne pri-
a onda bi se to, sistemom “od usta do like i po Hatinu dušu i naselje Pograđe
usta”, uveličalo i nadžidžalo do nesluće- iznad Prozora ostavio siromašnijim za
nih razmjera. Tako su rutinske policijske jednu čestitu i vedru ženu iz kategorije
kontrole prerastale u premlaćivanja, pa onih prvih čije riječi ne znaju biti dosadne.
čak i zatvor, a povremeni kvarovi na autu Jer, sve dok je onih koji umiju s rije-
bili bi preinačeni u crkavanje motora. čima, lakše je i s onima kod kojih svaka
sohu vuče. n
Da stvar ne bude posve siva, bilo je
izuzetno mnogo pozitivnih komentara
od dobronamjernih ljudi koji su nas
STAV 5/7/2018 73