Page 57 - STAV broj 190
P. 57
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
O jednom zaboravljenom pjesniku
KORAJSKI BOEM
Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački,
Piše: proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić
Sadik IBRAHIMOVIĆ navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo
pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred
II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se
moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju
volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila
odlažući s njima vatru”
Lošim, izlokanim, sporadično u Čeliću, nakon što mu je, tri godine prije kafanama u predgrađima. Jednom prili-
odronjenim putem koji, preko penzioniranja, firma uništena, a on kao kom on je pješke došao iz Koraja u Beo-
Gornje Tuzle, pa uz krivudave stara, razbucana krpa izbačen na ulicu. grad i, poslije nekoliko dana uzaludnog
vrleti planine Majevice, vodi nastojanja da se zaposli, vratio se po naj-
ka Čeliću i dalje ka Brčkom, vozimo se, – Isto ono što si ostavio iza sebe! Sre- gorem vremenu isto tako natrag (...).”
polahko, oprezno, moj drug Džemal i ja. ćom, ako smijem primijetiti – reče Džemal. Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pje-
sme izražavale lutalački, proleterski duh
Bolji put postoji, zapravo više njih, ali Domaćin nehajno odmahnu rukom nezaposlenih radnika i umnih buntovni-
kako ni on ni ja dugo, još od prije rata, i kiselkasto se nasmija, od muke valjda. ka, Begić navodi i bizaran i tugaljiv poda-
nismo prolazili ovim nekad glavnim dru- tak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama
mom od Tuzle ka sjeveru Bosne, odluču- Pet minuta poslije, vozimo se ka koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne
jemo do Čelića proći njime, pa se, kako obližnjem Koraju, prelijepom Koraju, smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile
rekoh, polahko i oprezno vozimo, truc- mjestu mojih predaka, matici mojoj, mje- uništene. A uništila ih je, kako se moglo
kamo, jer male, nebrojene udarne rupe stu u koje sam, premda u njemu nisam doznati, njegova vlastita mati, koju je ne-
nemoguće je izbjeći, povremeno zastaj- rođen, a volio bih da jesam, vazda punog viđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to
kujemo, nigdje ne žurimo, duboko udi- srca i s ljubavlju dolazio, mjestu kojem predstavlja, ona je njegove papire spalila
šemo reski, čisti, kao nož oštri planinski sam se, od najranijeg djetinjstva, kao op- odlažući s njima vatru.”
vazduh, slušamo horski cvrkut ptica, sihiren njegovom ljepotom, ponovo i po- Učim Fatihu, poklanjam je svim sr-
gledamo u razigrane vjeverice visoko u novo vraćao. cem ispaćenoj Sarajlićevoj duši i napu-
krošnjama ogromnih, stoljetnih stabala, štam mezaristan.
pijemo vodu i umivamo se na nekom od Ubrzo smo u Koraju. Na ulazu u mje- – Ti se nešto dugo zadrža – veli Džemal.
brojnih izvora... Prekrasno. sto, u mahali Kovačevići, nalazi se prostran – Zadržao me je jedan pjesnik.
i, koliko vidim, brižljivo održavan meza- – Koji?
Ali, valja ići dalje. U Čeliću, kod Dže- ristan. Drago mi je zbog toga. U njemu su – Alija Sarajlić.
malovog prijatelja kupujemo svježe, tek ukopani svi, ili skoro svi, moji stari s oče- – Nikad čuo.
ubrane jagode i pijemo kahvu kakvu u ži- ve strane. Ulazim u mezaristan i obilazim – Zamisli, osim što za života ništa nije
votu nikad nisam pio: isprženu na žaru, kabure mojih bližnjih. Potom, zastajku- objavio, sve njegove pjesme, a bilo ih je
u šišu, i istucanu u avanu. Proces pripre- jem i pitam se nije li, možda, tu negdje i mnogo, progutala je vatra! Spalila ih je,
me, doduše, poduže traje, možda i odveć mezar Alije Sarajlića, korajskog pjesnika nakon što je Sarajlić umro, njegova, oči-
dugo za one slabijih živaca i strpljenja, i boema, ubogog siromaška za kojeg se ne to, nepismena majka. Njegovim pjesma-
ali je zato okus kahve neopisiv, čudesan, bi znalo niti da je uopće postojao, a kamoli ma odlagala je vatru u peći.
pa to i rekoh domaćinu, a on mi osmije- pjesnikovao, da nije jednog, jedinog, istina – Znaš šta! Nisu njegove pjesme uni-
hom zahvali. nevelikog, ali dragocjenog zapisa o nje- štene, naprosto ne mogu biti uništene,
mu iz pera Midhata Begića, također Ko- jer, pretpostavljam, pisala ih je usamljena,
– Ti stalno ovako pripremaš kahvu – rajca, koji je, između ostalog, zapisao da ispaćena duša! Tu su one negdje, tu oko
pita Džemal. je “Sarajlić svim svojim bićem pripadao nas, izvan materijalnog, osjetilnog svije-
modernističkom duhu naše književnosti ta, siguran sam, ali baš siguran!
– Ma kakvi! Ja to samo zbog vas! Kad između dvaju ratova, njegov pjesnik-lju- – Valjda je tako! Bilo bi mi drago da
bih dva puta dnevno ovako pripremao ka- bimac bio je veliki Tin Ujević, u čijim je je tako! n
hvu, a vidio si koliko priprema traje, ništa stihovima nalazio i odraze svojih pješač-
ne bih stigao uraditi, a posla ima preko kih putovanja i lutanja po gradovima u
glave! Nego, šta ima u Tuzli – domaćin će, uzaludnom traženju posla, u povlačenju
rođeni Tuzlak, a na “privremenom radu” po radničkim komorama, u noćivanju u
STAV 25/10/2018 57
