Page 71 - STAV broj 242

Nije bilo čestito ni svanulo, a on je već pozdravili i bit će da ga je direktor ispratio u to doba. Obično bi se čuli navečer. Od
bio u trolejbusu. Našao ga je lahko. Doduše, napolje – toga se stvarno ne sjeća. Sjeća se iznenađenja je gotovo udario u automobil
takvu firmu i nije teško naći. Na recepciji jedino da je sjeo na prvu klupu, zabio glavu ispred sebe. Umro je Hadžijin sin. Dže-
ga uljudno dočekaše i, na njegovo insisti- među koljena i počeo jecati. naza je sutra. Majka mu reče da bi bio red
ranje da bude primljen, kazaše kako direk- Trznuo se, kao iglom uboden. “Ne! Ni- da i on dođe jer, ipak, to je na komšiluku.
tor trenutno nije tu. Bio je siguran da mu sam ja taj koji treba plakati. Moram dići “Stvarno mi je žao, majko, ali nikako
je automobil tu, viđao ga je ponekad u selu. glavu. Neće me dvadeset pišljivih maraka neću moći. Imam jednu obavezu koju su-
Nisu se susretali, ali je dobro znao šta vozi. natjerati da odustanem!”, govorio je samom tra nikako ne mogu odgoditi”, rekao je.
“Nema veze, ja ću sačekati”, reče. sebi. Dok je čekao trolejbus, pred sobom je Nije imao obavezu. Zapravo, nije ni
Mladić i djevojka na recepciji su se neko vidio jedno drugo Sarajevo, ni nalik ono- znao kako da provede sutrašnji dan. I dok
vrijeme gledali. Za to vrijeme on je već sjeo me u kojem se posljednjih mjeseci patio. je čekao zeleno svjetlo na semaforu, mašio
i počeo listati časopise, elegantno poredane Vidio je Sarajevo iz kojeg ga niko i ništa se za telefon.
po stolu. Čekanje je potrajalo nekoliko sati. neće otjerati. “Jesam li dobio cvjećaru? Želio bih da
Konačno, iz jedne prostorije pomoli se di- * naručim jedan buket cvijeća, treba mi za
rektor, i dalje lijepo namirisan i uglađen. dženazu. Neko će to ujutro preuzeti. Mogu
Srdačno mu se obrati: Dok se vozio prema firmi, svojoj firmi, li računati na to? Hvala Vam, baš ste ljuba-
“Pa, vidi ti njega! Pravi momak. Ko- maloj, ali perspektivnoj i prilično uspješ- zni. I, da, još jedna molba: nemojte da je
jim dobrom?” noj, trznu ga zvono na mobilnom telefo- skuplji od dvadeset maraka! Dogovoreno.
Dok je to govorio, desnom rukom ga nu. Bila je to majka. Nije imala običaj zvati Hvala Vam lijepo!”
je obuhvatio preko leđa i poveo u kance- Nije ni opazio da je promašio skrenuti
lariju. Student je sramežljivo objašnjavao “Moj babo te je plaho volio. ka firmi. Zapravo, više tamo nije ni želio
kako mu je u oca niska penzija i kako zbog ići. Vozikao se gradom i piljio u hrpu au-
svega razmišlja da napusti fakultet i vra- Ti si mu bio i razbibriga, i tomobila oko sebe. Gdje da ode? Kahva bi
ti se kući. Direktor ga je nezainteresirano razgovor, i utjeha. Ti si mu bio bila idealna. Baš bi mu sjela, ali ne da sjedi
posmatrao. ono što sam trebao biti ja, ali, u nekom kafiću i izigrava čudaka.
“Slušaj! Hajde da ne okolišamo, tanak kako god. Vazda mi je govorio Sjetio se. Uzeo je kahvu i krenuo. Vozio
sam s vremenom. Reci, šta mogu učiniti?” se autom, tik iza trolejbusa. Nije želio da
“Trebalo bi mi dvadeset maraka, u frci da, kad on ode, fes pripada ga pređe, iako su ga vozači sirenama upo-
sam velikoj. Vraćam čim budem mogao.” tebi, pa, evo ga, uzmi i nosi ga zoravali da usporava saobraćaj. Konačno,
“Aha. Vidi, rado bih ti izišao u susret, koliko ti je volja. Upamti i ovo. našao je svoju stolicu, istu onu na kojoj je
ali, vjeruj mi”, šutio je par trenutaka i češ- onda jecao. Da, baš tu će odsjesti i ispijati
kao se po glavi, “vjeruj mi, nemam sitno!” Ako ti nekad nešto zatreba, svoju kahvu.
Pričao je direktor i dalje, ali ga stu- meni se slobodno možeš I uživati u osjećaju koji je bio neka vrsta
dent više nije pratio. U glavi mu je odzva- obratiti. Jesi li me čuo” tuge i radosti; poniženja i ponosa.
njalo samo “nemam sitno”. Bit će da su se Kako god... n

STAV 24/10/2019 71