Page 56 - STAV broj 343

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (25)
PSI SU LIZALI KRV,

TREBALO IH JE OTJERATI

Dobro sam upamtio tu djedovu šutnju. U novembru 1992.
godine, prilikom povratka s linije, poginuli su Adem i Enes,

djedovi daidžići. Četnici su ispalili granatu. Pala je između

Piše: Ammar KULO braće. Vidio je tijela i krv. Po povratku nije dugo ništa rekao.
Vidio sam tada prvi put na njegovom plemenitom licu grč!

Grč boli, nemoći i razočarenja, grč ljutnje i prezira. I suze...

vitao je lijep majski dan. Sunče- radnica tekstilne industrije ŠIK dok bi mimoići. Selo je s tim pejzažom, plani-
ve zrake probijale su na sastavu žurile stići na posao, u prvu smjenu od nom, vodom, šumom, nekoliko kućica,
improviziranih zastora postav- šest sati, nije bilo žamora medicinskog bilo preslika s Wilerovog goblena, onoga
Sljenih preko ogromnog prozora, osoblja, uvijek glasnih i važnih, dok bi što ga je okačenog na zidu imala gotovo
nekadašnjeg izložbenog portala malopro- se pozdravljali usput sa svima na putu svaka kuća u bivšoj Jugoslaviji. Taj sklad
dajnog objekta Taiba Č., sada našeg izbje- do Doma zdravlja, jer svi su morali znati motiva, taj mir što je odisao, kvarila je tek
gličkog stana, u selu Kalesija, jedanaest doktore i medicinske sestre (jedna bi do- na trenutke sirena hitne, saniteta koji je
kilometara od kuće, od Olova. Jedanaest lazila kupiti krofne za jutarnju kafu koje prevlačio teže ranjenike iz ratne zone, pre-
kilometara od ratne zone. Od mjesta gdje smo držali u prodavnici), žamora škola- ko planinskog prevoja Mladoševac prema
se sudaralo dobro i zlo. raca s Karagina Polja na putu do osnov- Kladnju i Kliničkom centru Tuzla.
U nekom suštinskom smislu, selo je ne i srednje škole... Sve je bilo tiše, bez I jučer i jutros “zujala” su kola hitne,
bilo udaljeno svjetlosnu godinu, kao na žurbe, s mjerom, toliko različito i toliko no nije bilo vijesti s ratišta... Loše vijesti
nekoj drugoj planeti. Sve je ovdje bilo potrebno u ovom vremenu neizvjesnosti, brzo putuju, vjerovatno niko poznat nije
drugačije. U nešto više od dvadeset kuća ratnog vihora... stradao ili podlegao na putu do bolnice...
živjelo je više od stotinu duša, što mješta- Nije bilo škole. Bio je ovo produženi Nije bilo struje. Mama je izašla na
na, što izbjeglica. Svaka je kuća primila prinudni raspust. Ratni raspust! Samo vanjsku česmu potapati, četkati, prati
nekoga od prognanih, izbjeglih ljudi koji selo smješteno je na krajnjem sjevernom garderobu na ovaj sad priručni način. U
su morali napustiti svoje ognjište, ono što obolu planine Zvijezde. Preko puta nala- “hladnom režimu”.
su generacije gradile, da bi ostali živi, da zio se planinski masiv Konjuha, uzdižući Spremao sam se s Edinom i Admirom
ne bi doživjeli sudbinu stanovnika Istočne se nekako zaštitnički iznad Krivaje, pod otići na korito, izgoniti krave ili, ako ne
Bosne i ostalih okupiranih krajeva diljem oblake, kao da je bio Zvijezdin veći i sta- bude bilo kakvih drugih aktivnosti, šetati
domovine. Bilo je i starih i mladih. Djece riji brat. Do rijeke, čitavim tokom, uska šumskim stazama i puteljcima, napuniti
ponajviše. Najveći broj izbjeglica stigao je cesta. Asfaltirana, ali tek toliko široka da baterije, uživati u prirodi, u toplom maj-
iz sela u slivu Stupčanice, dvije-tri poro- se jedva dva putnička automobila mogu skom danu... Činilo se savršenom danu.
dice iz Olova, ali bilo je i onih s područja U toj dokolici i neodlučnosti šta ura-
općina Ilijaš i Sokolac. U selu se nalazila diti s jutrom prekinula me škripa šteke.
komanda ilijaškog bataljona. Na ulaznim vratima pojavio se djed. Onog
trenutka kada sam ga ugledao znao sam
LOŠE VIJESTI BRŽE PUTUJU da nešto nije u redu. Stajao je tako minut
Volio sam jutra na selu. Jutrom se bu- ili dva na vratima, ne kazavši ništa, a oči i
dila priroda, čuli su se kukurikanje pije- izraz lica govorili su više od hiljadu riječi.
tlova i pjev ptičica, sunce je davale odsjaj Izgledao je kao da će se svakog trenutka
nakvašenoj rosnoj travi osvježavajući srušiti, kao da je cijeli svijet propao sada,
kolorit zelenih nijansi livada, pašnjaka i u ovom trenu, i da se sprema to saopćiti,
četinarske šume, uranjajući i gubeći se u a ne može, kao da će sama šutnja odgoditi
dubokim virovima Krivaje. negativan slijed događaja.
Potom bi, kao po dogovoru, izlazili Dobro sam upamtio tu njegovu šutnju.
domaćini ili njihova djeca izgoneći stoku U novembru 1992. godine, prilikom po-
do vode na ispašu... Nije bilo kao kući u vratka s linije, poginuli su Adem i Enes,
Olovu, zaglušujućeg brundanja autobuskih djedovi daidžići. Četnici su ispalili grana-
motora, jutarnje galame iz “Centrotran- tu. Pala je između braće. U istom trenutku
sove” radionice, klepeta peta i potpetica otišli su u vječnost. Vidio je tijela i krv. Po

56 1/10/2021 STAV