Page 59 - STAV broj 343

brašno, i to u ograničenoj mjeri. Rijetki ljeta 1951, dok nije dospjela nova pšeni- sistemu tek loše prošli... Kao što rekoh,
su imali pšenicu, a bilo je i onih koji u ca, pa onda i sve ostalo. Jednostavno, žita ja sam u onom sistemu morao kopati po
nekom periodu nisu imali ni jednog ni nije bilo ni za lijeka. Sedam dana se mo- sedam dana za 12 kg kukuruznog brašna,
drugog. Dobro pamtim da smo mljeli ko- ralo kopati bogatašima za varćak kuku- a sad bih platio dvije vreće brašna kome
muše od kukuruza i miješali s malo ku- ruza. Jelo se sve, zob, proso, komuše od god treba. Eto kakvo je vrijeme izišlo i
kuruzova brašna. To smo onda miješali s kukuruza, trava, kora od drveta i mnogo- koliko se danas ima, a narod opet kuka.”
mlikom i to se smatralo za dobar obrok. šta. Mi, djeca, išli smo ‘aminati’ kišu po
Jela se trava, ona ‘slatkovina’. Načupa se okolnim brdima sve do Todorova. Ko je “KAD SAM DOŠAO U MLIN, VIDIO SAM
trave, baci se na to šaka brašna, pomiješa bio bogat i imao dovoljno zaliha žita mo- DA ČOVJEK MELJE BUKOVU KORU”
s tim, ispeče u tepsiji i jede. Srećom pa gao se pravo obogatiti jer su ljudi svašta Glad i neimaštinu za vrijeme gladne
smo imali krave pa je bilo ‘mlika’, sira i prodavali samo da prehrane porodicu. godine 1951. osjetili su i mnogi Bužimlja-
masla, i to nas je čupalo. Svakako smo se Sjećam se da je jedan imućniji čovjek, ni. Jedan od živih svjedoka tog perioda
prebacivali. Ta godina mi je bila najteža otac od Mehe Hadžića, za proso kojeg je jeste i Husein Musić, koji je kao petna-
u cijelom životu. Nema se šta jesti, a ja imao viška uspio kupiti ogroman imetak estogodišnjak dobro zapamtio glad. Po
ti uzmem torbu i idem ‘iskati’ kroz selo. u Lešinovcu pored Čaglice.” njegovim riječima, ta godina nije bila ni
Ali hvala Bogu, bilo je dobrih ljudi pa su I nakon te godine, kao i većina krajiš- blizu ovoj, 2021, za koju se ističe da je
pomagali”, prisjeća se Šero Keškić (87) i kog stanovništva, Hasan Mašinović još je vrlo sušna. Kako kaže, u proljeće 1950.
nastavlja s opisom života u djetinjstvu, dugo godina živio vrlo teško. Nakon što godine bilo je nešto malo kiše, tek toliko
ali i godinama komunizma, kada se teš- se oženio, odslužio je i vojni rok u Vršcu da se moglo uzorati, a nakon toga sve do
ko živjelo: “U mladosti sam završio četiri u trajanju od skoro dvije godine. “I pri- jeseni nije bilo padavina. “Bilo je vruće i
razreda škole u Gati. Učili su me učitelj je i poslije vojske išao sam raditi Srbima suho, zemlja ispucala, nema trave, nema
Veljko i učiteljica Olga. U mejtaf sam išao u Šibine kod Gline. Tukao sam kamen. ništa. Haman pa šest mjeseci nije palo ni
nekoliko godina, sve dok milicija nije Znao sam istući po 25 kubika najljućeg kapi kiše. U nas su i pšenica i kukuruz
počela braniti da se ide. U toku Drugog kamena za 300 dinara. Međutim, najteži bili u njivi iznad kuće. Urod pšenice je
svjetskog rata kroz selo su prolazile ra- posao koji sam radio u životu bio je rad bio tako mali da smo s 8 dunuma dobili
zne vojske. Najviše su se zadržali huski- u šumi u Kobiljnjaku, a najteže vrijeme tek dvije vreće. Međutim, kod kukuruza
novci, ali boravile su i ustaše i partizani. koje pamtim bilo je vrijeme do tad, a i do je bilo još gore. Tu su na 15 dunuma bila
Godine 1956. otišao sam u vojsku u Kn- danas nezapamćene gladi. Danas, hvala samo 2-3 sepeta klipova. To je bila najsuš-
jaževac kod Niša, i tu sam boravio dvije Bogu, imam sve što poželim. Imam pen- nija godina koju sam upamtio u životu.
godine, a nijednom nisam došao kući na ziju, a sinovi i unuci imaju 6 novih kuća. Ko je imao nešto posijano u barama pored
odmor. Kad sam se vratio u rodno selo, Jedan sin u Bosni ima firmu, a ostali su u rijeke, donekle je i imao prinos, ali u stra-
onda sam se oženio. I te gladne godine, ali Austriji, gdje su se lijepo snašli i izgradili. ni, u brdu, nije bilo gotovo ništa. E već
i općenito tih godina, bilo je vrlo teško.
Zao sam ići raditi Srbima u Vaganac u
Hrvatskoj. Spavao sam po štalama na si-
jenu. Tek kasnije sam otišao u Metliku u
Sloveniju. Danas se puno bolje živi nego
tada, iako je čovjek tad bio mlad i zdrav,
a danas star i bolestan.”

PO BRDIMA MOLILI OD BOGA KIŠU
Živi svjedok gladne godine bio je i
Kladuščanin Hasan Mašinović iz na-
selja Zborište kod Vrnograča. Hasan je
upamtio i neka od dešavanja iz vremena
Drugog svjetskog rata: “Iako su u nepo-
srednoj blizini uglavnom živjeli Srbi, u
našem selu su od davnina starosjedioci
bili Bošnjaci. Kao sedmogodišnji dje-
čak, upamtio sam četnički upad u selo 22.
maja 1942. godine, kada su nas protjerali
i zapalili mejtaf. U tom napadu niko nije
poginuo. Jedino je jedan čovjek ostao bez
oka. U školu nisam išao, a mejtaf sam za-
vršio kod starog hodže Hasana Mašina.
U toku tog rata sam ostao bez oca i onda
je valjalo raditi sve i svašta još od malih
nogu. Imali smo volove i dvije krave. Kad
je nastupila sušna godina, ja sam imao Oranje volovima
petnaest godina. Te godine sve je izgor-
jelo od žege, ni travka haman nije mogla Najteže mi pada kad mi neko počne hva- naredne, 1951. godine, bolje je rodilo, ali
opstati. Sve je podbacilo i već od jeseni liti onaj sistem, k’o da ja dobro ne znam je trebalo čekati da usjev dozrije za žetve i
se osjetila neimaština. Kako se ulazilo u kako se tada živjelo. Sad je sto puta bolje branja. Ljudi su se svakako snalazili. Oni
zimu, bilo je sve teže i teže i insan se nije za one koji hoće da rade. A oni koji neće koji su imali novca išli su čak u Vojvodinu
mogao nikako najesti. Sve je potrajalo do i što samo znaju kukati, kako bi u onom pa kupovali. Neki su pozajmljivali, neki

STAV 1/10/2021 59