Page 57 - STAV broj 343

povratku nije dugo ništa rekao. Vidio sam Nisam znao što reći, što misliti. Dje- Došli smo pred džamiju. Stajao je
tada prvi put na njegovom plemenitom dov bratić Džavid bio je mrtav! Rat se, u Omer. Priđoh. Ne stigoh ništa reći, a on
licu grč! Grč boli, nemoći i razočarenja, svoj svojoj žestini, vratio u moj dječač- me već uze za ruku i prozbori: “Gdje si
grč ljutnje i prezira. I suze... Konačno, na- ki život. Hodao sam poput robota, znao ti?”, te me pomilova po glavi.
kon nekog vremena, jedva čujnim glasom, sam pravac i mjesto gdje treba ići, no sve Napolju je bio majski dan. Oko nas cr-
pomiješanim s plačem rekao je: “Pokrio vrijeme sam razmišljao, prebirao po gla- nilo. Kao da smo bili u oblaku, oblaku tuge,
sam mjesto gdje je krv... Došli su psi li- vi o zajedničkom vremenu provedenim s odvojeni u potpunosti od zemlje, od realno-
zati krv. Otjerao sam ih. Cestu sam prao. Džavidom. Posljednji put smo se družili u sti. Negdje u prostoru između. “Ispraćali”
Treba opet otići. Otjerati pse...” Kladnju. I on se tu zatekao u prvim mje- smo Džavida. Više to nije bio Omer kakvog
secima rata. Ustvari, kad bolje razmislim, sam poznavao. Onaj što je ostao bez mala i
MOLITVA ZA DŽAVIDA silno sam ga živcirao. Ukrao sam mu ne- imanja, ali je zadržao vedar duh. Sjećam se,
Ovog puta, ne dajući nikakvo objašnje- kakav časopis o fudbalu koji je dobio na jedne prilike prispio sam na ručak u Kladnju.
nja, rekao je: “Spremi se, brzo. Idemo do poklon. Ganjao me po kladanjskoj čaršiji. Umka nam je iznijela grah. Nehotice, dok
Soluna.” Obukao sam farmerke, navukao Nije me stigao. Očitao mi je bukvica za to je pričao sa mnom, istresao je cijelu kesicu
čizme, ogrnuo “vijetnamku”, dobijenu od otuđenje časopisa i za golove od drvene mljevenog bibera u tanjir. Umka ga je pre-
nekoga kome je bila mala. Žurnim smo konstrukcije koje sam izvalio, možda go- korila rekavši kako sada mora baciti hranu
korakom krenuli ka Solunu, možda kilo- dinu prije, dok je još bio mir, dok je još bio na ovakvom vaktu. Odmahnuo je rukom.
metar i po od sela. Sada je Solun, drugo svoj na svome, u Petrovićima, prije zbje- Nazor je pojeo u deset brzopoteznih zama-
najveće naselje nakon Olova, bio admi- ga, prije belaja... Radio sam mu te sitne ha kašikom dobro nabibereni grah. Poslije
nistrativno sjedište općine, mjesto gdje podlosti. Volio sam “izluđivati” Džavida. je vrištao, izvodeći svakojake grimase, dr-
je izmještena civilna vlast, gdje je smje- Ne znam iz kojeg vraga, valjda zato što je žeći se za stomak, konačno poručivši Umki
štena vojska, pogoni preduzeća “Stupča- bio mezimac, a ja ljubomoran na pažnju kako je grah bio izvrstan.
nice”, Crveni križ, gdje se dijelila gibira... koju su mu poklanjali. Treće dijete Ome- Smijali smo se Omerovim “ludorija-
Nismo pričali usput. Ipak, nadomak So- ra i Umke. Najmlađi. Prijatan. Nasmijan. ma”. Bilo je nečeg vedrog, toplog u dru-
luna, odvažih se i upitah: “A dobro, šta ćemo u Lijep. Kovrdžave kose. Bio je tek krenuo ženju s njim... Volio sam Omera! Prelazio
Solunu?” Zastao je. Okrenuo se prema meni. u srednju školu kada je rat počeo. Četiri je preko mojih nestašluka. Nije me ružio.
Pogledao me, sagnuo se, stavio ruke na moja godine stariji od mene. Tek bi mi koju “vaspitnu” na šaljiv način
ramena i suznih očiju, isprekidano pričajući, Džavida više nema. Sada bih sve dao dobacio. Vodio je računa da ne povrijedi,
rekao: “Na dženazu... Džavid... (trenuci tišine da mogu “popraviti” taj posljednji susret. da ne uvrijedi, znao je i s djecom, i s odra-
kao vječnost) Omerov Džavid... Poginuo je! Vrištao bih da mogu od muke, od samo- slima, i s hajvanom. Izdresirao je cuku da
Pogodili su direktno u sklonište.” prijekora, od besmisla... gazi plast sijena. Sva su djeca voljela biti
u njegovom društvu.
Imao je sada taj grč na licu, tu staklenu
Nismo pričali usput. Ipak, nadomak Soluna, odvažih se i facu, trenutak kada biste vjerovatno zamr-
upitah: “A dobro, šta ćemo u Solunu?” Zastao je. Okrenuo se znuli život, iskočili, prespavali, isključili
se, kao kad vam se ne sviđa film, pa samo
prema meni. Pogledao me, sagnuo se, stavio ruke na moja pritisnete “stop” ili napustite kino. Ipak,
ramena i suznih očiju, isprekidano pričajući, rekao: “Na ovu životnu salu nije bilo moguće tek
tako napustiti...
Bio je dug majski dan, druge godine
dženazu... Džavid... (trenuci tišine kao vječnost) Omerov rata, kada je otišao Džavid, u dobi od se-
Džavid... Poginuo je! Pogodili su direktno u sklonište.” damnaest godina... n

STAV 1/10/2021 57