Page 60 - STAV broj 343

DRUŠTVO

prosili, neki gladovali. Otac Ibrahim često “Najteže mi pada kad mi neko
je išao u Cazin na sajam. Ja sam tad bio
momak, pa sam išao s njim. Pješice smo počne hvaliti onaj sistem, k’o
išli do Cazina, oko 30 kilometara u jednom da ja dobro ne znam kako se
smjeru. Uzmemo dva varćaka kukuruza u
Cazinu, stavimo u torbu na leđa i pravo tada živjelo. Sad je sto puta
kući. On je nosio po varćak i po, a ja pola bolje za one koji hoće da rade.
varćaka. Koliko sam samo puta otišao pje-
šice u Cazin, Veliku Kladušu i Bosansku A oni koji neće i što samo znaju
Otoku”, prisjeća se Husein Musić. kukati, kako bi u onom sistemu
U vrijeme velike gladi Huseinova
porodica brojala je pet članova. U ranoj tek loše prošli… Kao što rekoh,
mladosti, s godinu i po, Husein je ostao ja sam u onom sistemu morao
bez majke, tako da je gladnu godinu, ali i kopati po sedam dana za 12 kg
ostatak mladosti proveo s ocem, maće-
hom i dvije sestre. “Na svu sreću, naša kukuruznog brašna, a sad bih
porodica nije bila brojna, ali gdje je bilo platio dvije vreće brašna kome
puno članova, tu je bio problem. Imali
smo krave, volove, konje, desetak ova- god treba. Eto kakvo je vrijeme
ca i živjeli od težakluka. Sjećam se da je izišlo i koliko se danas ima, a
‘teta’ najviše kuhala puru, dukmu, vari-
cu i makarone. Grah se jeo neslan. Slabo narod opet kuka”, kaže
se tad pravila pita i općenito tih godina. Hasan Mašinović. Hasan Mašinović iz Zborišta
Slabo je bilo i mesa. Ko je imao kokoši, kod Velike Kladuše
čuvao ih je za jaja, a i za slučaj kad dođu
gosti da se zakolje i da se napravi neko bila vrlo nerazvijena. Još veći problem Cazinske krajine da je veliki broj muška-
bolje jelo. U početku je i bilo nešto zali- je bio taj što je Krajina bila zapostavlje- raca bio primoran odlaziti raditi sezon-
he od ranije, ali sve se to brzo potrošilo. na zbog Cazinske bune. Dobro pamtim ske poslove na imanja imućnijih Srba u
Malo je bilo ljudi koji su imali zalihe kad smo skroz ostali bez žita da je otac Glinu i okolna naselja. I Husein Musić,
hrane. Narod je obično bio siromašan, dao junicu za tri varćaka pšenice. Bila je kao i njegov otac Ibrahim, godinama je
a ta godina je prelila čašu neimaštine. praksa da se svako 15 dana voze tri var- dijelio istu sudbinu. “Otac je dugo radio
Iako je suša bila regionalnih razmjera, ćaka kukuruza i jedan varćak pšenice u kod Srba u Glini, a ja sam nešto kasnije
ne sjećam se da je bilo pomoći države. mlin Novak. Jedne prilike, od komšije počeo ići, tek kad sam došao sa služenja
A i odakle im, kad je tad Jugoslavija Salke koji je radio u Varešu, dobili smo vojnog roka iz Sinja i kad sam se ože-
10 kilograma ‘suražice’, mješavine raži i nio. To je bilo 6-7 godina nakon te suše.
pšenice. To se ranije davalo konjima. Pa Išlo se u maju, kad krenu prve djeteline
sam to nosio na mlin u Todorovsku Čeli- ‘trećakinje’ i kosilo sve dok ne dospiju
nju. Kad sam došao u mlin, vidio sam da ‘otave’, zadnje trave u barama, krajem
čovjek melje bukovu koru. To je bio did augusta i početkom septembra. Kopalo
od Suada Tabakovića iz ‘Hamzi’, koji je se, kosilo i želo, a neko je radio i građe-
poginuo u proteklom ratu. Pitam ga: ‘Šta vinske poslove. Preko ljeta se tek neko-
ti je ovo?’ Kaže: ‘Bukova kora.’ Tad sam liko puta dolazilo kući, a za vrijeme bo-
mu dao jednu lopaticu miješanog brašna ravka na srpskim imanjima noćivalo se
od raži i pšenice. Pitao sam ga kako jedu po štalama i pojatama. Sjećam se kad je
bukovu koru, a on mi reče da to sipaju u nama trojici jedan Srbin kazao da će nam
‘mliko’ da malo zavaraju djecu pa onda dati ‹gospojski’ ručak ako mu pokosimo
to tako jedu. Narod je masovno mljeo pola dunuma livade. Mi iskosili, kad on
komuše ili ogruske od kukuruza. Kad ide i nosi troje jaja i tri komadića kruha.
se to samelje, onda se pomalo miješalo s Kaže: ‘Ovo vam je gospojski ručak.’ Sa
kukuruznim brašnom. Bilo je slučajeva mnom je često išao komšija Rasim. Po
da su ljudi umirali jer želudac nije mo- cijeli dan kosimo u Selištu kod Gline,
gao svariti takvu hranu”, kazuje Husein. navečer jedemo i krenemo kući. Usput
nas savlada umor pa zastanemo jedan ili
SEZONSKI RAD KOD IMUĆNIJIH SRBA dva sata i odspavamo uz neko sijeno ili
U GLINI I OKOLINI slamu. Onda se u ponoć dignemo, na-
Husein Musić iz Godine nakon Drugog svjetskog stavimo pješačiti i ujutro dođemo kući.
Lubarde kod Bužima rata bile su toliko teške za stanovništvo Ti odlasci na sezonski rad trajali su sve
do kraja šezdesetih godina. Život je bio
“Narod je obično bio siromašan, a ta godina je prelila čašu nesnošljiv sve dok narod nije krenuo ra-
neimaštine. Iako je suša bila regionalnih razmjera, ne sjećam se diti vani, u Sloveniju, Austriju, Njemač-
ku i Švicarsku. Bio je to težak period za
da je bilo pomoći države. A i odakle im, kad je tad Jugoslavija većinu Krajišnika. Međutim, svašta su
bila vrlo nerazvijena?! Još veći problem je bio taj što je Krajina ljudi ovoga kraja izdeverali, pa tako i te
teške godine”, svoje kazivanje završava
bila zapostavljena zbog Cazinske bune”, prisjeća se Husein Musić. Husein Musić. n

60 1/10/2021 STAV