Page 64 - STAV broj 248

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Od Meke do Pazarića
STIDIMO SE,

POSLANIČE

Piše: A, onda je došla još jedna slika. Slike, zapravo. Ne znam kad
Safet POZDER
su nastale, ali znam da su došle u njegovom mjesecu – rebiul-
-evvelu. Ne tako davno, prije nekoliko godina, tu blizu tog
Pazarića, svirepo je ubijeno jedno dijete. Plakali smo od jada i
čemera. Plačemo i danas. Boli. Ledi krv u žilama. I ovaj Pazarić,
i svi drugi pazarići po Bosni i Hercegovini. I oni za koje znamo, i
oni za koje ne znamo. A volimo Poslanika

azmišljam... U glavi mnoge slike. pijesak došao do vrata, usta, pa preko glave. Omer. “A što da bježim? Nemam razloga
U svakoj slici dijete. Jedno, dvoje, Držala je oca za ruku sve dok je u njoj bilo da te se bojim, nisam ništa skrivio da me
troje... Vidim čovjeka kako na kri- života. Naposljetku, klonula joj je i ruka i reziliš, a i put je širom pa možeš komotno
Rlu drži sina. Gleda ga s ljubavlju, nestala pod pustinjskom prašinom. proći!” Treslo se pola Medine od Omero-
onako kako samo roditelj može svoje čedo Mili Bože... vog zvonkog smijeha. Tresla se sva Medi-
gledati. U Meki su. Sin se topi od nježnosti. “...i kada, mrtva, umorena djevojči- na, pa i šire, od hrabrosti i pronicljivosti
Pita oca da mu ispriča nešto što bi volio ca bude upitana, zbog kakve krivice je malog Zubejra.
da se nije desilo. Nešto prije islama. Otac ubijena.” Na sljedećoj slici opet Pejgamber. Kla-
spusti pogled predase i s gorčinom proguta Javi mi se druga slika. U njoj časni nja. Taman na sedždu pao. Istom mu se na
pljuvačku. Šutio je, možda da nađe prave Pejgamber. Sjedi i na krilu drži dijete. leđa propeše Hasan i Husein pa udri u igru.
riječi, ili da pobijedi jad i sramotu što ih Svojom mubarek rukom mu prolazi kroz A Pejgamber ni mukajet. Kako je pao na
u duši nosi. Sin uporan, a otac sve tužniji. kosu i obasipa ga poljupcima. Utom naiđe sedždu, onako i ostao. Fatima, kćer mu,
Napokon mu opriča. jedan, ime mu ne upamtih, jer se imena nešto radi po kući, pa sve jednim okom
Bilo je to davno. Rodila im se kći. Mu- tih “jednih” i “nekih” obično ne pamte. U za svojim poslom, a drugim za sinovima.
barek – reklo bi se. A nije bio mubarek. Ni njemu sam prepoznao onog od maloprije. Bože, rezile li Resulullaha? Istina, on bi
njemu, ni majci djeteta; njemu jer zna šta Kad vidje Pejgambera i u krilu mu dijete, volio oduljiti sa sedždom, ali ovo je baš
“mora”, a majci jer zna šta ne može sprije- sav se strese. “Ma, jesi li ga to poljubio?”, previše. A djeca, kao da im ljepšeg mjesta
čiti. Prelijepa djevojčica, dražesnih očiju, upita s nevjericom. Mubarek usta dadoše za igru nema.
rasla je pod budnim i usplahirenim okom potvrdan odgovor, a onaj se opet strese. Tek u neka doba se primiriše i siđoše
svoje majke. I baš kad je ojačala, prohodala “Imam ih devetoro i nikada nijedno ni- s djedovih leđa, pa on dovrši namaz. Div-
i došla u godine u kojima je najzanimlji- sam pomilovao, a kamoli poljubio”, pro- ne li jahalice – divnih li jahača! Poljubi ih
vija, otac izdade katilski ferman. Vodi je cijedi osorno. mubarek usnama i pomilova po kosi, a oni,
rodbini da je vide i upoznaju. Majka je na- Blagi Bože... svi sretni, odoše svojim putem.
gizdala, a djevojčica sva ushićena. Ali, zar Zar ima takvih srca u njedrima? Veliki Bože...
je rodbina u pustinji; pa tamo nema žive Protresem glavom kao da želim pobjeći A, onda, opazih njih dvojicu. Baš Hasa-
duše!? Nema joj druge nego ići za ocem – od takvih slika, kad, eto ti nove. na i Huseina. Igraju se pred džamijom, tik
on sigurno zna najbolje. I išla je. Igraju se djeca sred Medine. Sve vrvi do česme. Odnekud izbi nepoznat čovjek i
Stali su. Možda će se malko odmoriti, od cike i dreke. “Eto Omera!”, neko viknu. stade abdest uzimati. Uzimao on tako, ali
pa nastaviti dalje!? Možda je prevruće, pa Počeše preskakivati, sve jedno preko drugog dječaci vide da sve on naopako radi. Šta će
će se vratiti kući!? Možda će...!? jer, nije šala, ide Omer. Krupan, krupnog – kako će, moraju mu pomoći a da ga ne
Utom otac poče kopati. Malo bi kopao, koraka i oštrog pogleda, Omer je odvažno osramote. Pogledom se dogovore pa pristu-
a malo potirao znoj s čela. Rupa je već bila koračao. U trenu nesta djece. Ostade samo piše česmi i čovjeku kraj nje. “Moj brat i ja
povelika. Uze djevojčicu za ruku i posadi Zubejr. Nije utekao. Nije imao kad, a, neka se sporimo oko toga ko pravilnije abdest uzi-
je u rupu. Valjda nešto mora omjeriti!? No, se i to zna, nije ni želio. Ta, neće ga Omer ma, pa nikako da to istjeramo na čistac. Ho-
nije ništa mjerio. Trao je znoj po čelu i zatr- pojesti, i on je samo insan. ćeš li nam ti presuditi?”, reče jedan od njih
pavao rupu, a u njoj i svoju kćer. Prašina se Iz prodornog grla začu se selam, a po- dvojice. Čovjek ne uspjede ni progovoriti, a
uskovitlala na sve strane. Djevojčica je užur- tom i pitanje: “Čiji si ti?” Brzo pitanje – dječaci već zasukaše rukave i stadoše abdest
bano dohvaćala rukom očev ogrtač i stresala još brži odgovor: “Očev i majkin!” “A što uzimati. Čovjek ih pažljivo motrio i odmah
prašinu, da joj se on ne uprlja. Uskoro joj je i ti ne pobježe s ostalom djecom”, upita razumio poruku. Čim se abdestiše, on ih po

64 5/12/2019 STAV