Page 65 - STAV broj 248

glavi pomilova i reče: “Jedini koji ovdje ab- A, onda, opazih njih dvojicu. Baš Hasana i Huseina. Igraju
dest neispravno uzima sam ja.”
Dječaci, lica ozarenih od sreće, odoše se pred džamijom, tik do česme. Odnekud izbi nepoznat
svojim putem. čovjek i stade abdest uzimati. Uzimao on tako, ali dječaci
Bože Silni...
Ugledah, potom, čovjeka. Nikad nikog vide da sve on naopako radi. Šta će – kako će, moraju
sretnijeg nisam vidio. Svud oko njega ljepota, mu pomoći a da ga ne osramote. Pogledom se dogovore
da se opisati ne može. Bit će da je u Džennetu.
Kud god ide, naš Pejgamber uz njega. Lju- pa pristupiše česmi i čovjeku kraj nje. “Moj brat i ja se
di ga samo gledaju i uzdišu. Dan, dva, pet...
godinu, dvije, pet... stalno tako. Priupita ga sporimo oko toga ko pravilnije abdest uzima, pa nikako
neko od onih što su ljubomorno zurili o tome. da to istjeramo na čistac. Hoćeš li nam ti presuditi”
On mu samo uzvrati da je voljeni Pejgamber
kazao: “Onaj ko se brine o siročetu, jetimu,
i ja ćemo u Džennetu biti ovako blizu”, pa Vidjeh, tako, dosta slika: Kabila i Habila, – rebiul-evvelu. I to iz naše Bosne. Iz na-
je pokazao dva sastavljena prsta. Nuhovog sina kad ga talas potopi, Ibrahima šeg Pazarića. Ne tako davno, prije nekoli-
Domalo, spazih kako se uz predivne i podvaljenog mu Ismaila, Jusufovu braću, ko godina, tu blizu tog Pazarića, svirepo je
stepenice penju muškarac i žena. Blista- Merjeminog Isaa kako iz bešike zbori... ubijeno jedno dijete. Plakali smo od jada
ju. Na glavi im krune. Sve na jednom ste- Vidjeh Potočare i tek rođenu djevojčicu i čemera. Plačemo i danas. Boli. Ledi krv
peniku zastanu, pa se propnu na sljedeći. kako izdiše. Vidjeh Lapsunj kod Prozora u žilama. I ovaj Pazarić, i svi drugi paza-
Čujem i neki tanahni glasić. To dijete uči i Harisa Pilava kako ga na kućnom pra- rići po našoj lijepoj Bosni i Hercegovini. I
Kur’an. Njihovo dijete. Kako koji ajet pro- gu rafalom pokosiše, i njega i majku mu oni za koje znamo, i oni za koje ne znamo.
uči, tako se oni propnu dalje, a u krunu im Šemsu. Vidjeh Ahmiće i Prijedor. Vidjeh A volimo Poslanika!
se od svjetlosti ne može ni gledati. Vidjeh i našu Bosnu i u njoj sve više naših maj- I znamo da ćemo pred Boga stati.
i to da, kad su im se vagala djela, iza njih ki što djecu svoju abortusom tamane, baš Odgovornima – a istinski se nadam da
se promoli nekakvo brdo, pa im se sve to kao i onaj s početka, što kćer svoju zakopa. će biti pronađeni i kako-tako sankcioni-
stavi na tas dobra. Ali, kakvo je to brdo? Vidjeh mnogo toga i uzdahnuh za na- rani – ne stoji pitanje “kako mislite stati
“Dobra djela i dove vaše djece koju ste li- šim Resulullahom. Volimo ga, želimo ga, pred Boga”, jer da oni misle na Boga, ne
jepo odgojili.” uzdišemo za njim, uzor nam je... Svakojako bismo o ovome ni pričali.
Milosni Allahu... smo naslovili naše manifestacije i mevlude Zapravo, ne zna čovjek ni šta bi ih
Daj mi barem brežuljak! – i neka smo. Tako i treba. Ali, gdje je zai- upitao.
Vidjeh, onda, i onog sina što mu je otac sta on? Koliko ga ima među nama? Volimo Možda: “Izrode ljudski, imate li vi
bio dodijao, pa ga na leđa ukrkio i ponio da li ga baš toliko koliko kličemo? djecu?”
ga se kutariše. Nosio ga dugo. Kad ga je, na- A, onda je došla još jedna slika. Sli- E, moj Poslaniče, gdje smo samo došli
pokon, naumio ostaviti, otac zavapi: “Nemoj, ke, zapravo. Ne znam kad su nastale, ali i kako smo nisko pali!
sine, samo tu, tu sam i ja svog oca ostavio!” znam da su došle u njegovom mjesecu Stidimo se, Poslaniče! n

STAV 5/12/2019 65