Page 55 - STAV broj 423

Tranzitne priče (10)
BEGAJETIN KADAIF

Bajram je. Zima. Vrijeme opet nakon rata. Devedeset osma. Neimaština.
Piše: Ammar KULO Doduše, ne poput one od prije pedeset godina. Tetka će reći: “Sada sve
ima kupiti ako maraka imaš, onda nit’ para, nit’ se gdje moglo kupiti.”

“E, vala, ruke ti se pozlatile, kono... Pravila je, odmah nakon rata, pedese- će reći: “Sada sve ima kupit ako maraka
Mmmm, ovaj kolač vraća iz mrtvih...” Na tih, šezdesetih godina – kadaif naveliko. I imaš, onda nit’ para, nit’ se gdje moglo kupit.”
momente je halapljivo jeo. Jasno se mogao sve ručno. Država se dizala. Iz siromaštva. Gledam je. Koliko je muke u životu
razaznati zvuk coklanja. “Cccc... Cccc... Iz ništa ili malo šta. Ispočetka, nije se ima- vidjela? Tetak Faik je rano umro. Toliko
Kol’ko smijem pojest’?”, upita. “Deder, kol’ko lo... A život ne more čekati. Pogotovo mla- da ga ja nisam ni upamtio. Prije skoro
moreš, nemoj zafrkavati”, reče zadovoljno dost. Niko ne bira kad će se roditi i gdje dvadeset godina. Šta je sve predeverala?
tetka Begajeta. “Nego, pos’o bi se s ovim će se rodit. Da li ima ili nema. Udala se Smije mi se. Naočale. Pozlaćeni okvir s
mog’o napraviti. Sigurno ti kažem, imam ja ubrzo nakon završetka rata. Djeca su pri- vrpcom što ih pridržava, da se ne izgu-
nos za te stvari”, govorio je komšija Fudo, spjela, jedno, drugo i tako redom, dok ne be, i zlatni zubi naprijed.
privatnik, autoprevoznik, jedan od prvih što nabrojiš sve prste na jednoj ruci. Kćerkice. “U lijepo si momče izrast’o. Samo da
je kupio kamion i postao “sam svoj gazda”. A nije isto oblačiti muško i žensko. Svaki je ti kažem, možda sam ti i ranije govorila,
Tetka je odmahivala rukom. Prošla su djevojčurak poseban, još od najranije dobi, ali nije zgoreg ponovit. Ovdje cura ne-
vremena kad je mogla stajati satima, mije- ništa ne more biti isto pa makar bile i se- moj tražit!”, sliježem ramenima. “Grijeh
šati, paziti mjere, kol’ko šećera, kol’ko jaja, stre. Po nečemu se razlikovati mora, bilo je, sve rodbina, ili od Čamdžića ili od
kol’ko brašna, kol’ko grožđica, kol’ko suhih, da je to boja ili drugačija šara ili sam kroj, Đozića. Nego ti zagledaj negdje dalje!”,
a kol’ko polusirovih drva u peć ubaciti, da svaka je djevojčica jedan cio svijet. klimala je glavom. “A i ove cure danas,
ne izgori, da se skuha smjesa, da sve bude Dolazile su, isprva, komšije one najbli- nisu, moj sinko, ko nekad...”, uzdahnula
nako potaman... že, potom one dalje. Dobar se glas daleko je i pričala o vremenu od prije pedese-
A potaman je, ako nije skupo, da i ona čuje. Počeli su dolaziti i iz Borka, susjedne tak godina, kada su ona i njena sestra
sirotinja što ima malo, mjesečno more ba- mahale, potom iz čaršije, pa i iz onih pe- – moja rahmetli majka (izraz za nenu u
rem jednu kesu kupiti. Taman je ukoliko se rifernih dijelova Kladnja, udaljenih i dobrih sjevernoj Bosni) – bile u godinama po-
topi u ustima, kad ga pritisneš jezikom ka pola sata brzog hoda. Pročulo se i dalje. put mojih. Vidio sam suze u očima, uvi-
nepcu. I da drži ona slast kol’ko traje razgo- Pazarnim danom dolazi bi i oni iz okolnih jek pri spomenu majke.
vor između dvije drúge, da razaznaš svaki sela. Našao bi se poneki putnik namjer- Mnogo godina poslije bio sam s druš-
komadić suhog grožđe, dok ga nako nate- nik što bi išao ka Tuzli ili dalje. Otvorila se tvom u Mostaru. Restoran s pogledom
nane spuštaš, komad po komad, niz grlo. nafaka. Odjednom. Odasvud. Toliko da se na Stari most. Neretva. Zelena voda i ka-
I kad je kakav težak rad, slatko je tu, da za samo jedno ljeto napravila kuća na četi- mene kule što odmaraju i oči i dušu dok
se napravi predah uz kahvu ili uz krčag čiste ri vode, s verandom što gleda na čaršiju. I ih gledaš. Ljeto i blag povjetarac. Ručali
hladne vode... Da razgali, snagu da povra- bijaše s bijelim stubovima i s pločom, naj- smo, usput, vraćajući se s Jadrana. Po-
tiš, da te preporodi iz umorna insana u čila prostranija i najljepša, u mahali, u to vrije- tom smo pili kahvu i razglabali o svemu
i puna kuveta tako da moreš raditi vascijeli me. Moglo se, mladost ne zna kad stati, pomalo, ponajviše o dogodovštinama ve-
dan... A opet ako nisi od zanata, ako samo teže se umara, a brzo odmori. zanim za more i djevojke, onako kako to
pehlivaniš, u čaršiji si s društvom, ispijaš “Hajd’ tebi je ovaj veliki. Znam ja da si samo studenti znaju. U neki vakat poja-
kahvu ili čaj, potajno pogledom mjerkaš ti slatkohran. I treba tako! Zdravlje na usta vio se konobar noseći kadaif. “Ovo je od
djevojke u dobi za udaju, što sjede preko ulazi. Oduvijek je tako bilo. Pusti sad ove gazde, gratis!”, reče i posluži svakog od
puta tebe, kolač je tu da te osokoli, da se s televizije... Kako se ono kaže – dijete?”, nas. U momentu miris kadaifa podsjetilo
osjetiš poletnim, veselim i vedrim. Takav je na čas je stala. “Dijeta, tetka”, rekoh. “Ma me na stari dud, ljeto, kahvu, muhabet,
Begajetin kadaif. ja, kažu hrana bolest... A to hrane nije vi- dječiju graju, na jedno od onih porodič-
djelo! Kolač, a margarin unutra. Ko da si nih okupljanja, na žamor jutra, kada se
otopio ono... u šta se sve danas pakuju – priroda budi, a nema automobila, nerad-
kako se zove... Ja, ja, dok se sjetim… Ko ni je dan, šumom opasani Konjuh uzdi-
da si otopio plastiku bolan”, vrtjela je gla- že se nad kladanjskom čaršijom... Kao
vom. “Ne more to valjat! Nego, stavi ti ma- da me je taj gest transportirao načas u
slo pa da vidiš”, Objašnjavala je tetka dok nešto toplo i lijepo, nešto što te formira,
mi je prinosila tanjirić i vodu. “I ne sikiraj ono nepisano, neizrečeno, što te čini da
se, spremila je tebi tetka i da poneseš u voliš ovu zemlju i ove ljude ovdje. Lije-
Olovo”, rukom mi je pokazala na zdjelu s pa Hercegovina, lijepa Bosna! Pomislih
poklopcem u kuhinji. dok sam, polahko, natanane uz gutljaj
Bajram je. Zima. Vrijeme opet nakon rata. vode poslije svakog komadića kolača,
Devedeset osma. Neimaština. Doduše, ne nako kako sam naučio, kušao mostar-
poput one od prije pedeset godina. Tetka sku verziju kadaifa. n

STAV 14/4/2023 55