Page 60 - STAV broj 423

DRUŠTVO

Čekali su me za moj rođendan (odlomak iz neobjavljene knjige)

ŠAMPANJAC,

KAVIJAR I KRV!

Dok sam hodao poznatim praznim ulicama, prateći poznate zaklone na njima, pokušavao sam
ne ugaziti u lokvice svježe krvi koje su tuda prosute. A morao sam ih pratiti, kao omađijan. Kao
u nekoj demonskoj verziji priče o Ivici i Marici. Umjesto komadića kruha ‒ male, purpurne barice,
poredane duž ceste, jedna za drugom. Ipak, uz svu moju pažnju, za potplate cipela zalijepila mi se
krv. Nije ju se nikako moglo izbjeći. Bilo ju je po svuda. Cipele su se lijepile za pusti pločnik dok
sam koračao njime. I onda, spas, konačno, bijeg unutra, u zgradu u Titovoj. Prvi kat. Uđi...

Piše: Zoran FILIPOVIĆ oduzet i ‒ budim se. Pipam se po tijelu tra- osice snajpera, baš tamo gdje mi je bila glava.
žeći tragove bodljikave žice, noža... Plahta. Mislio sam, vidio me je kada sam krenuo, pa
Jastuk... Sve je potpuno mokro. Čudim se? je izračunao moju brzinu i tako naslutio gdje
rebao bih, konačno, napisati tu pri- Zar je to od znoja?! mi je glava, gdje treba tući, pa je tukao... Htio
ču. Trebao bih. Trebao sam i ranije, Ležim na krevetu. Već danima. Mislim. sam biti lukav i prevariti ga. Zastao sam u pu-
čim sam izašao “odande” ili odmah Pokušavam se prisjetiti ‒ sve sam zaboravio, zanju, ne bi li on s pucanjem otišao naprijed,
Tnakon toga, kada mi se sve napokon sve. Ležim na krevetu. Ne ustajem. Koliko ali i on je stao i tukao je neprestano baš u to
sleglo i sredilo u glavi. Tako sam i mislio. To je vremena prošlo? Koliko? Nije dovoljno. isto mjesto, baš u moju glavu!!!
će biti dobra priča, govorio sam sâm sebi, jed- Slika druga: Preda mnom je velik brisani Ležim na krevetu. Sve je opet kao prije.
nom kada je napišem. Ima sve, sve što treba prostor i nizak grudobran koji ga prelazi po Svjetlost više ne prolazi unutra, u dubinu
imati, ima... Nisam je napisao. Ni tada, ni cijeloj dužini, ali toliko nizak da se iza njega sobe. Sve je isto. Uvijek. Dan. Noć. Dan.
poslije, ni sada? Najednom je sve, nekako, tek jedva moglo skriti nisko po tlu puzeće ti- Noć. Dan. Noć. Noć. Noć. Noć. Noć...
postalo tako daleko? Ničega se više ne sje- jelo. Htio sam, ni sam ne znam zašto, prijeći Slika treća:...
ćam? Ništa više ne osjećam? Ništa. Za sebe, na onu drugu stranu i krenuo sam puzati, po- Ležim na krevetu. Koliko sam dugo tu?
za druge... Ništa. Kako je ono rekla S. kada lako, jedna ruka i jedna noga, pa onda druga Koliko dugo nisam jeo? Koliko? Isprva sam
sam je pitao: “Da l’ da se umijem, il’ da se ruka i druga noga... Pa, onda opet i opet po- imao grčeve u stomaku, prvih dana. Poslije
ubijem? ” Tako je rekla. Da! Dobro je rekla. novno. I kada sam već bio nešto odmakao u se sve ipak smirilo. Privikao sam se na glad,
Istina je da sam zaborav već dugo vjež- svojem puzećem kretanju počele su me tući s vremenom, kao što sam se s vremenom
bao. Uporno. Danima. Tjednima. Mjeseci-
ma... Nisam više mogao nositi te slike koje
su me proganjale, čak i budnog. Molio sam
zaborav, izazivao ga, da ih se nekako, barem
tako, budan, riješim.
Slika prva: Stojim na mostu, u koloni
sličnih kao što sam i sâm. Ruke su mi na
leđima vezane bodljikavom žicom. Čvrsto.
Metalni šiljci mi snažno, duboko prodiru u
tkivo kože, ali nisam osjećao bol. Nikakvu.
Glava je spuštena na prsa jer, tako su nam
rekli, da ih ne smijemo gledati. Kolona se
polako kretala, korak po korak i sve sam bio
bliže sredini mosta. Neki glas, kojemu ni-
sam smio pridružiti lice, zagrmio bi: “Slje-
deći!” i čuo bih tada krik i hropac nekoga
jadnika ispred sebe, a poslije par sekundi
i tup udarac tijela o vodu Save. Korak po
korak i sve sam bliže tome suđenome mje-
stu i, kada sam vidio da je nož zabljesnuo
ispred mojih očiju, trgnuo sam se, sav mokar
od znoja da je sve curilo s mene, potpuno

60 14/4/2023 STAV