Page 62 - STAV broj 423

DRUŠTVO

tank s ledom, da mu sačuva svježinu na pu-
tovanju po kontinentima: Rusija, Kanada,
Hrvatska, Bosna, Sarajevo, Titova trideset
dva, prvi kat desno, ne kucaj već samo uđi,
slobodno skini cipele, ako misliš duže.
Čekali su me za moj rođendan, dvadeset
sedmoga travnja, kako sam im i bio rekao da ću
doći. Došao sam s dva tjedna zakašnjenja. Neki
su već bili digli ruke i okanili se uzaludnog
čekanja. Rekli su: Ovaj put neće doći, ovaj
put ne, pa i zašto bi, tko bi, pa nije lud! Bila
je već polovica svibnja kada sam ipak stigao.
Nisam mogao prije. Ovaj je put išlo puno teže.
Šampanjac i kavijar. Samo to sam ovaj
put ponio sa sobom. Konzerve i ostale stvari
za preživljavanje nisam nosio. Ovaj put ćemo
gladovati sa stilom.
Da, sjetio sam se. A možda bi bilo bolje
da nisam. Čekanje ubija. A čekali su me. Bilo
bi bolje da nisu. Dan, dva... tjedan... dva... I,
došao sam. Šampanjac i kavijar. Bojao sam
se da će biti razočarani. Ali nisu. Ovaj put
idemo u nebo, idemo u raj, zajedno, svi.
Šampanjac i kavijar. Tajni put za gore. Dok
sam hodao poznatim praznim ulicama, pra-
teći poznate zaklone na njima, pokušavao
sam ne ugaziti u lokvice svježe krvi koje su
tuda prosute. A morao sam ih pratiti, kao
omađijan. Kao u nekoj demonskoj verziji
priče o Ivici i Marici. Umjesto komadića
kruha ‒ male, purpurne barice, poredane
duž ceste, jedna za drugom. Ipak, uz svu
moju pažnju, za potplate cipela zalijepila
mi se krv. Nije ju se nikako moglo izbje-
ći. Bilo ju je po svuda. Cipele su se lijepile
za pusti pločnik dok sam koračao njime. I
onda, spas, konačno, bijeg unutra, u zgradu
Zoran Filipović Monografija 1993.
u Titovoj. Prvi kat. Uđi...
“tamo”. Donio sam ga iz Milana, jednom Pucali smo šampanjac, bocu po bocu,
prilikom. Četiri boce. Ustvari, baš specijal- dok su vani pucale granate. Naši su pucnji
no za tu prigodu jer, tako sam im i obećao. ipak bili bolji.
Zlatasta etiketa, pluteni čep i žičana koša- Ležao sam na krevetu kada me je svojim
Brcko Begovača rica oko njega, da se ukroti njegova divlja krilom, mislio sam, dodirnuo anđeo. Sjetio
nepredvidiva priroda. Niska zdepasta boca sam se svega i sada sam ponovno bio unu-
s dnom od debelog stakla uvučenog u njenu tra, u tim mojim slikama iz glave. Trebalo
Dan. Noć. Ponovo je padala kiša, pa je utrobu i njen dragocjeni sadržaj, naizgled mi je puno snage da se od njih otrgnem i
prestala. Onda je bio pljusak, pa je i on pre- bistar i pitom, sve dok se ne oslobodi žiča- da se nekako vratim natrag, u stvarnost. A
stao. Onda je sve bilo prestalo, da bi ponov- nih okova košarice s grlića boce. Kavijar je snage sam jedva imao, toliko malo da me
no počelo. U krug. I opet. Sjeti se, govorio nabavio Bill. Ustvari, u Zagreb ga je doni- je čak i jedna banalna muha mogla s lako-
sam sâm sebi, sjeti se, ponovno osjeti, sve, jela Lorains iz Montreala, kako ju je Bill i ćom dokrajčiti. Bilo je za dlaku. A anđeo
sve ponovno, još jednom. Boli li te? Je li ti zamolio. A Bill ga je onda proslijedio meni, me je i dalje dodirivao, milovao me je po
hladno? Gladan si? Kavijar. Kavijar i šam- a ja dalje, tamo gdje treba. Velika okrugla čelu. Njegovi su dodiri bili topli i vlažni.
panjac! Šampanjca još ima u frižideru, jed- limenka u glomaznoj četvrtastoj kutiji od Ljubi li me to anđeo, zapitao sam se kada
na boca. Isti je kao i onaj što sam ga nosio stiropora. Do kutije s “blagom” leži plastični sam napokon otvorio oči? n

Stojim na mostu, u koloni sličnih kao što sam i sâm. Ruke su mi na leđima vezane
bodljikavom žicom. Čvrsto. Metalni šiljci mi snažno, duboko prodiru u tkivo kože, ali nisam
osjećao bol. Nikakvu. Glava je spuštena na prsa jer, tako su nam rekli, da ih ne smijemo
gledati. Kolona se polako kretala, korak po korak i sve sam bio bliže sredini mosta. Neki glas,
kojemu nisam smio pridružiti lice, zagrmio bi: “Sljedeći!” i čuo bih tada krik i hropac nekoga
jadnika ispred sebe, a poslije par sekundi i tup udarac tijela o vodu Save.

62 14/4/2023 STAV