Page 45 - STAV broj 271

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Između jave i sna

SEHURSKA PRISJEĆANJA

I SNOVIĐENJA

Spuštam glavu na jastuk, sklapam oči, hvata me plitak
polusan, ni po čemu poseban, ali, ipak, jeste, a jeste
zato što je potpuno tačan, do najsitnijih detalja, doslovna
ruhanijetska repriza kratkog i lijepog zajedničkog putovanja
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ od prije desetak godina

ledam kroz prozor, sviće. Još jedna u razigrane vjeverice visoko u krošnjama možda, tu negdje i mezar Alije Sarajlića, koraj-
neprospavana noć. Sjedim na kre- ogromnih, stoljetnih stabala, pijemo vodu skog pjesnika i boema, ubogog siromaška, za
vetu, u još uvijek mračnoj sobi, gle- i umivamo se na nekom od uređenih i sa- kojeg se ne bi znalo ni da je postojao, a kamoli
Gdam u tanku zraku blijede mjese- čuvanih izvorišta... Prekrasno. pjesnikovao, da nije jednog, jedinog, istina,
čine na zidu, razmišljam kako će tu, na zidu, Ali, valja ići dalje. U Čeliću, kod Džema- obimom skromnog, ali dragocjenog zapisa o
zastati još malo, kratko, kao privid, opsjena, lovog prijatelja, kupujemo svježe, tek ubra- njemu iz pera akademika Midhata Begića,
što u biti i jeste, a potom zgasnuti i iščeznuti ne jagode i pijemo kahvu kakvu u životu također Korajca i Sarajlićevog savremenika.
kao da je nikad nije ni bilo. nikad nisam pio: isprženu na žaru, u šišu, i U ovom nevelikom tekstu Begić, pored
Takav je i život, upravo takav, pomislih, istucanu u avanu. Proces pripreme, doduše, ostalog, navodi i bizaran i tugaljiv podatak
dok mi, ni sam ne znam zbog čega, kroz glavu poduže traje, možda i odveć dugo za one sla- o Sarajliću i njegovim pjesmama: “Napisao
promiče ogromna galerija lica, dragih, ma- bijih živaca ili strpljenja, ali je zato miris i je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije
nje dragih, ovakvih, onakvih, lica kojih više ukus kahve naprosto čudesan, pa to i rekoh njegove iznenadne smrti pred Drugi svjet-
nema, lica koja su, neko prije, neko kasnije, domaćinu, a on mi se osmijehom zahvali. ski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila
otputovala iz ovog svijeta prolaznosti koji, – Ti stalno ovako pripremaš kahvu – pita ih je, kako se moglo doznati, njegova vlasti-
barem ja to tako vidim i osjećam, nije ništa Džemal. ta mati, koju je neviđenom ljubavlju volio,
drugo doli ova tanka zraka blijede mjesečine – Ma kakvi! Ja to samo zbog vas. Kad bih ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove
na zidu koja će, za minut, dva, tri, nebitno, dva puta dnevno ovako pripremao kahvu, a papire spalila odlažući s njima vatru.”
naglo zgasnuti i iščeznuti, bez traga, glasa, vidio si koliko priprema traje, ništa ne bih Učim Fatihu, poklanjam je svim sr-
baš kao privid, opsjena. stigao uraditi, a posla preko glave. Nego, šta cem ispaćenoj Sarajlićevoj duši i napuštam
Odjednom, osjetih strašan umor. Spuštam ima u Tuzli, ne dolazim baš često – domaćin mezaristan.
glavu na jastuk, sklapam oči, hvata me plitak će, rođeni Tuzlak na “privremenom radu” u – Ti se nešto dugo zadrža – veli Džemal.
polusan (i dalje čujem cvrkut ptica i lavež psa Čeliću, gdje se silom prilika, na punčevini i – Zadržao me je jedan pjesnik.
u daljini), sanjam naoko ordinaran san, ni po bez ikakvog iskustva, okušao, i to uspješno, u – Koji?
čemu poseban, ali već doživljen, doživljen s uzgoju jagodičastog voća nakon što mu je tri – Alija Sarajlić.
mojim drugom Džemalom, jednim od onih godine prije penzioniranja firma uništena, a – Nikad čuo.
iz galerije lica kojih više nema, rekoh, san ni on kao stara, razbucana krpa izbačen na ulicu. – Zamisli, osim što nikad ništa nije obja-
po čemu poseban, ali, ipak, jeste, a jeste zato – Isto ono što si ostavio iza sebe. Sre- vio, sve njegove pjesme progutala je vatra.
što je potpuno tačan, do najsitnijih detalja, ćom, ako smijem primijetiti – reče Džemal. Spalila ih je, nakon Sarajlićeve smrti, nje-
doslovna ruhanijetska repriza kratkog i lije- Domaćin ne reče ništa. Tek nehajno od- gova, očito, nepismena majka.
pog zajedničkog putovanja od prije desetak mahnu rukom i kiselkasto se nasmija, od – Nisam iznenađen. Ne da se bijedi sit-
godina, a, odlično se sjećam, bilo je ovako: muke, valjda. no samljeti, moj prijatelju. Ali, znaš šta! Ne
Lošim, izlokanim, sporadično odronjenim Nekoliko minuta poslije, vozimo se pre- mogu njegove pjesme biti uništene, jer pisa-
i opustjelim putem koji, preko Gornje Tu- ma obližnjem Koraju, mjestu mojih preda- la ih je, van svake sumnje, nesretna, ispaćena
zle, pa uz krivudave vrleti planine Majevice, ka, matici mojoj, mjestu kojem sam se od duša, a takve su pjesme neuništive. Tu su one
vodi ka Čeliću i dalje prema Brčkom, vozimo najranijeg djetinjstva, kao omađijan njego- negdje, tu oko nas, izvan materijalnog, osje-
se, polahko, oprezno, moj drug Džemal i ja. vom nesvakidašnjom ljepotom, bujnom ve- tilnog svijeta, a objelodanit će se kad za to
Bolji put postoji, zapravo više njih, ali getacijom, blagom klimom, obiljem čistih i dođe vrijeme, siguran sam, potpuno siguran!
kako ni on ni ja dugo, još od prije rata, nismo snažnih vodotoka i, dakako, dobrim, smjer- – Valjda je tako, valjda... – prošaputah ne-
prolazili ovim nekad glavnim drumom od nim ljudima, vazda ponovo i ponovo vraćao. uvjeren, a zatim se probudih. San, iz bojazni
Tuzle ka sjeveru Bosne, odlučujemo do Če- Ubrzo smo u Koraju. Na ulazu u mjesto, u da mi ne pobjegne, nisam zapisao. A i zašto
lića proći njim, pa se, kako rekoh, polahko mahali Kovačevići, nalazi se prostran i, koliko bih? Sanjao sam već doživljeno, znam sve
i oprezno vozimo, truckamo, jer nebrojene vidim s ulice, brižljivo održavan mezaristan. napamet. Stoga, proučih Fatihu za Džema-
udarne rupe nemoguće je izbjeći, povreme- Drago mi je zbog toga. U njemu su ukopa- lovu dušu, jer slučajno mi se u snu sigurno
no zastajkujemo, nigdje ne žurimo, duboko ni svi, ili skoro svi, moji stari s očeve strane. nije javio, pa ustadoh i krenuh u novi dan,
udišemo reski, čisti, kao nož oštri planinski Ulazim u mezaristan i obilazim kabure mojih za svojim poslom i obavezama, ma šta god
zrak, slušamo horski cvrkut ptica, gledamo bližnjih. Potom zastajkujem i pitam se nije li, to značilo. n

STAV 14/5/2020 45