Page 56 - STAV broj 223

DRUŠTVO

čitavu kuću na kraju rata, nijednu kuću
koja je imala krov. Bile su blizu linije sa
svih strana, kad gledaš na karti onu pot-
kovicu što se uvukla tamo u srpsku teri-
toriju, to smo mi. U početku su oni nama
presjekli komunikaciju s Tuzlom, mi smo
prve ranjenike na leđima nosili na Stolice.
Kasnije je očišćena Kalesija. To je bila veza
s Tuzlom, ali bili smo veoma blizu linija,
artiljerija je tukla sa svih strana. Često im
se dešavalo da haubicom prebace gore na
brdo i pogode svoje”, priča Hasanović.
Malo dalje od Sapne, prema Zvorniku,
selo je Nezuk. Na tom području su 1995.
godine Srebreničani prelazili na slobod-
nu teritoriju.
Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, Njegove knjige kažu da se stanje u dže-
IZ UNIFORME U ŠKOLSKU KLUPU iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 matu nije mnogo promijenilo već dugo
“Tu smo tada bili bukvalno svi angažo- bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada vremena, samo mi imamo lošu predstavu
vani, dočekivali smo ih, silazili u rijeku, je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među o svojoj zemlji i našoj populaciji. Džemat
donosili djecu, starce jer ljudi nisu bili kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Goduš prije rata imao je 911 stanovnika,
svjesni da su prešli na slobodnu teritoriju, Tada je imao petnaest godina. U Goduš je od toga, četvero Srba, učitelja i učiteljica.
pa, onako iscrpljeni, samo padnu. Išli smo došao u septembru 1992. godine. Čim je I danas je džemat otprilike na istoj brojci,
nas četverica po jednu curicu, žena je rekla došao na slobodnu teritoriju, kao petnae- ako se računaju svi koji su iz Goduša bez
da je mrtva. Kad smo je donijeli, nosio je stogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, obzira na to gdje danas žive. Činjenica je,
jedan moj ahbab, bila je živa. Ta žena nam bio je raspoređen u kuhinju. a to se i golim okom vidi, da je manje ljudi
je rekla da je ostavila curicu i mater uz si- “Ali, ako ti daju da nosiš hranu na li- koji tu stalno borave. Tokom rata iz ovog
jeno, a donijela je dvije curice. Mati joj je niju, uvijek ću to tvrditi, gore je nego biti džemata poginulo je 27 boraca, a 21 osoba
bila mrtva, a curica je preživjela”, govori na liniji, jer onaj u rovu sjedi i sakriven je, stradala je kao civilna žrtva rata.
nam efendija Hasanović. a ti si uvijek na otvorenom. Bio sam tri- Pisanje mevluda, kaže, došlo je bez ikak-
naest mjeseci u vojsci. Tada je pokrenuta ve namjere. “Posljednjih pet-šest godina
Behram-begova medresa u Tuzli. Došla je ovdje je tradicija da džematske mevlude
obavijest u bataljon i ja sam se prijavo”, uče djeca iz mekteba i brzo potrošiš ono
kaže efendija Hasanović. što imaš u onim zbirkama, pogotovo re-
Rat je prošao, Hasanović je završio citacije. Počelo je tako, hajde napiši jednu
medresu i vratio se u Goduš. Nedavno je recitaciju, sljedeće godine još jednu, treće
Medžlis Islamske zajednice Zvornik izdao godine tri umjesto jedne i tako. Obično se
knjigu Novi mevlud, koju je napisao upravo to dešavalo kad se približi rebiul-evvel, mje-
Meho ef. Hasanović. Neki od najpoznati- sec mevluda. Skupilo se toga, pa smo, eto,
jih stihova široj publici upravo su oni koji probali, raja je to prihvatila. U najmanju
se nalaze u mevludima. Nekoliko ih je po- ruku, meni je bio cilj da ne negoduju, išli
znatih i priznatih, a rijedak je slučaj da se smo na način: ako im se ne bude sviđalo,
neko upusti u to da napiše novi mevlud. ne moramo reći čije je. Međutim, prihva-
Hasanović se odvažio na takav korak. ćeno je, poslije su kolege počele isto ko-
“Ja sam uvijek volio svašta nešto za- ristiti i broj je došao na nekih 30-40 reci-
pisati. Imam pisani trag svih šerijatskih tacija. Prošle godine smo sjedili u tekiji u
vjenčanja u mom džematu, kopije izvoda Gornjoj Tuzli, učili smo ilahije koje sam
šerijatskih vjenčanja. Recimo, akcije koje napisao, imao sam ih desetak. Probali smo
smo provodili 1998. godine imam sve u fe- uz defove, ali vidjeli smo da najbolje idu uz
ning zapisane, isprintano, složeno u arhivu; saz. Šejh u tekiji dobro svira saz, majstor
kad god treba, može da se vidi. Otprilike, je na sazu. Kaže on meni jednom: ‘Jesi li
to je kao arhiva sela. To su stvari koje kad- razmišljao da probaš mevlud napisati?’ Re-
tad zatrebaju. Kasnije će nastati džematski koh da nisam, ali, eto, razmislit ću. Onda
ljetopis, koji se bavi time kad se ko rodio, je to bukvalno nastalo za manje od mjesec.
kad je preselio. Mi, imami, u obavezi smo Okvir je nekako slijedio onaj od ranijih
posljednjih desetak godina da zapisujemo mevluda, neki uvod, zatim rođenje, mi-
u ljetopis stvari poput vremenskih prili- radž, završni dio... U mom mevludu ima
ka, rođenja, dženaza, velikih mevluda itd. stvari koje dosad niko nije tretirao, reci-
Ja se ovdje trudim voditi matične knjige mo, brak roditelja Poslanika, a. s., kada
džemata. To je bio projekt Islamske za- su se uzeli, kada je Abdulah otišao na put
jednice, ali su ga proglasili neuspjelim. Ja i nije se vratio. Onda sam Hidžru obra-
nisam stao, tako da imaju matične knjige, dio na pjevljiviji način. Dosad je Hidžra
nekad mi bude problem nazvati čovjeka u uglavnom bila u formi gazela, recitacije.
Australiju da pitam kad mu je dijete rođe- Hazreti Hatidža neko je ko sigurno zaslu-
no, ali ide to”, priča Meho. žuje svoje mjesto u mevludu, kao supruga

56 13/6/2019 STAV