Page 53 - STAV broj 223

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Čekanje odgovora

STOLJEĆIMA KASNIJE,

FIJAKERI SU JOŠ VOZILI

Naporna je šutnja u kojoj se sudaraju su tad bili glavni. Ili na nepoznato
misli. mjesto. Gdje se pripremaju predstave
– A šta je ustvari bilo s onim čovjekom policijskog teatra. Stoljećima kasnije,
koji je ležao? fijakeri su još uvijek vozili. Dok se konji
Piše: – Ništa. nisu skrili u tamne automobile.
Irfan HOROZOVIĆ – Kako ništa? – A ljudi?
– Došao je fijaker i odvezao ga u – Neke su uhapsili, neke pustili. Jedan
njegovu veliku kuću. Dok se to zbivalo mu je odmah odsjekao kesu, odnosno
na lijepom trgu u Marakešu. Fijakeri maznuo novčanik

azgovori su rijetko kad ono na što počeo pričati nešto što se dogodilo tako dav- – Ima takvih ljudi. Znam i ja jednog...
naizgled liče. no? I gdje? U Kadizu, Sevilli ili Marakešu? sve zna...
Ponekad se toliko zakomplicira- Ne znam više ni sam... Jesam li to negdje – Ekrem je znao šta će se dogoditi.
R ju da čovjek više ne zna kako je pročitao, čuo, ili je to iz njegova filozofskog – Naravno da je znao.
do tog došlo. romana Živi sin Budnoga? – pomislih. U sva- – Doušnik.
Svako govori sebe, a to za sagovornika kom slučaju, više se nisam mogao sjetiti ono- – Nije. Samo poznaje ljude i njihove
nije uvijek prihvatljivo. ga što sam naumio ispričati. Zato se počešah poslove.
Ipak, svi više vole pričati nego šutjeti. po glavi i odgovorih: – Zanimljiv je i taj filozof. S kim se
Šutnja je kao neki znak. – Vidiš... to je zaista pravo pitanje. I jed- druži...
Opasan znak. no i drugo... Skrivene službe ne usuđuju se ući dalje
Ima ljudi koji na postavljena pitanja od- Lice pitača jasno je govorilo da mu moj u skrivenost od onog koliko im je zatraženo.
govaraju pričama. Ponekad anegdotama, po- odgovor nije ni bio važan. To sam pomislio. Nisam im rekao.
nekad čitavim malim pričama. Ko zna zašto – Daj, bolan, pusti ga. I mi smo čuli pi-
je to tako, ali tako je. I sam sam jedan od njih. tanje. Zanima nas odgovor. Nismo svi oma- Naporna je šutnja u kojoj se sudara-
Ukoliko si ga već nešto upitao, saslu- tufili kao on. ju misli.
šaj odgovor. Iznenadih se. Ugodno je to bilo. Šta da
Međutim, nije uvijek tako. sad učinim? Nešto ću ispričati. – A šta je ustvari bilo s onim čovjekom
Požali mi se jedan, na našem uobičaje- – Ta je čaršija u Bosni. Gdje bi drugdje koji je ležao?
nom mjestu, čitačima poznatom, ispriča mi bila?! I sam sam u njoj neko vrijeme živio. – Ništa.
čitavu svoju nesretnu priču i zapita šta mi- Sjetio sam se svoje mahale iz mladosti i sjetio sam – Kako ništa?
slim o tom. se kako sam je opisivao jedanput nekom čovjeku, a – Došao je fijaker i odvezao ga u njego-
Zanimljivo da mi se baš on požalio. Je- on me zapitao: “Je li to bila bošnjačka mahala?” vu veliku kuću. Dok se to zbivalo na lijepom
dan od onih nepotističkih štićenika koji Odgovorio sam mu da je to bila austrougarska trgu u Marakešu. Fijakeri su tad bili glavni.
grizu svugdje i svakog, svjesni svoje zaštite. mahala. “Nikad to nisam čuo”, kazao je, “ali Ili na nepoznato mjesto. Gdje se pripremaju
Pobojao se. Očito. razumijem.” Nisam ni ja, naravno, u tom sam predstave policijskog teatra. Stoljećima kasnije,
Duboko se zamislih, pogledah ga, a onda je trenutku precizno opisao. I Filozof zaviri u fijakeri su još uvijek vozili. Dok se konji nisu
se sjetih rješenja i počnem kazivati. jedan dućan gdje je obično sjedio njegov pri- skrili u tamne automobile.
– Pošao tako jednog dana Ibn Tufail u jatelj Ekrem... – A ljudi?
čaršiju i vidje da je u njoj neka strka. – Prijatelj tog ibn Tufaila? – reče onaj što – Neke su uhapsili, neke pustili. Jedan
– Šta se dogodilo? – upita on. je postavio glavno pitanje. mu je odmah odsjekao kesu, odnosno ma-
– Ništa, koliko ja znam – reče mu pozna- – Nije to važno i nije baš bio on... to sam znuo novčanik.
nik u prolasku. kazao onako... – I šta si sad htio s tom pričom? Šta mi-
Približi se on korak po korak do trga i Svi pitaoca gotovo neprijateljski pogledaše. sliš da si rekao?
vidje ondje dobro odjevenog čovjeka koji je Pogledah ga u oči, a onda mu odgovorih: – Sve sam ti kazao. Pitanje je samo ho-
ležao na zemlji... – Bio je to dućan za pitanja i odgovore. ćeš li ti to razumjeti.
Međutim, neki su zaista nestrpljivi da A taj Ekrem jedini je znao odgovoriti ono Kako me samo pogledao.
saslušaju odgovor. Zašto i bi kad misle da što bi ga pitao i znao ga upitati pravu stvar Njegovo lice govorilo je zapravo: Kakve
ga znaju?! kad bi nešto bilo sumnjivo. Ljudi oko njih to veze ima sa mnom?
– Sve ti ja to razumijem, neko nekog jedva da su to mogli razumjeti. A moje, vjerovatno, što bi drugo: Nije
opljačkao ili ubio, ali ko ti je taj Ibn Tufail? Svi smo tu nekako prihvatili stanku. moje da se povjeravam žrtvi pješaka.
I gdje je ta čaršija? – I šta bi? Žrtva pješaka i tako je univerzalna stvar.
Zastadoh, najednom mi iščeznu sve ono – Ekrem je znao šta se dogodilo. Sve će se to, na kraju krajeva, uobličiti
što sam naumio kazati. Stvarno, zašto sam – Taj Ekrem baš dobro obaviješten... u nekoj drugoj priči. n

STAV 13/6/2019 53