Page 35 - STAV broj 406

SMRT NA RUKAMA MAJKE
Džemilova majka bila je medicinska
sestra. Svaki je dan Opsade provela u bol-
nici, pomažući teško ranjenim Sarajlija-
ma. Doživjela je tog majskog dana 1995.
godine najveću nesreću koja može zade-
siti ljudsko biće. Izgubila je svoje dijete.
S drugovima iz ulice Džemil i Amel su se
izašli igrati. Srpski je snajperista pogodio
Amela na ulici dok se igrao u blizini svog
doma. Njihova majka došla je s posla samo
koji trenutak ranije. Amel Hodžić izdah-
nuo je u majčinom krilu.
“Ja sam taj dan odrastao i prestao biti
dijete. Naravno, ja tada nisam bio svjestan
toga niti sam razmišljao o tome. Nije mene
niko pitao kao ni mnoge druge, koji su pre-
živjeli slično ili gore, da li ja želim da bu-
dem u toj situaciji, to se jednostavno desi. Džemil Hodžić 1993.
Postao sam čovjek zarobljen u tijelu djeteta. by Thomas James Hurst Džemil Hodžić
Tog trećeg maja 1995. godine moja majka
je imala isto godina kao ja kad sam pokre- lešinarima za nerad koji ih provlači kroz živjeti nakon ubistva Amela. To nas je obi-
nuo projekt. Ja bih rekao da nije slučajno život. Nastaviti ili ne nastaviti, moja majka lježilo, ali nas nije uništilo koliko god bi
i da je to meni inspiracija i dužnost da se i rahmetli otac su odlučili da nastave. Kroz to nekima odgovaralo. ‘Ono što te ne ubije,
i njen život i doprinos na jedan način za- njih i ja s ovim projektom nastavljam da to te ojača’ mi je također u mom poimanju
bilježi”, priča nam Džemil, nastavljajući: pričam njihovu priču i tako njihov život svijeta i percepciji stvarnosti jednostavno
“Moram da naglasim da se njena ljubav i ostaje upamćen. Svako ubijeno dijete je neprihvatljivo. Šta mene ima ko ikako da
briga neplanski udvostručila i da su me baš njihovo dijete. Ja ne želim da ovo radim ubija?! Ne želim da pristajem na to.”
ta njena pažnja i odgoj oca rahmetli spasi- iz inata, to nisu pravi nijeti i tu nema na-
li. Spašen sam ponora u koji su, vjerujem, grade. Inat je prolazan i kratkog vijeka. NEDOVRŠENA LEVHA
mnogi otišli. Zahvala za sve ovo što radim Mogli bi reći da je inat dobar za dunjaluk Džemil kaže da se i danas sjeća svakog
pripada Gospodaru, mojim roditeljima i i možda kao motivacioni, da ne kažem lo- detalja tog majskog dana, ali da ga trenuci
njihovoj životnoj filozofiji. Tek sad kao ro- žionički element. Na kraju krajeva, nije ni koje je tada preživio danas ne proganja-
ditelj mogu da uvidim majčinu snagu i vo- svaki inat pravilan i opravdan. U inatu po- ju. “Nemam noćne more, ne razmišljam
lju da je pored svoje pameti i mene uspjela stoje primjese skrivene frustracije kao kad o tome pa skoro nikad. Prvi put sam sve
da sačuva i izvede na pravi put.” je onaj jedan hudnik, Bošnjak, pobijedio to stavio na papir zbog projekta. Nekad
Džemila pitamo je li njegova majka po- na takmičenju u jedenju čvaraka. Šta je 2018. godine sam počeo pisati prvu verziju
slije Amelove smrti uopće bila živa. Kako postigao i kome se on dokazivao, to samo i nakon nekih 15 verzija i mnogih isprav-
nastavi živjeti majka kojoj dijete umre u on zna. Kriza identiteta. ki objavljena je ‘Moja priča’ kao pokretač
krilu krvareći od snajperskog hica? “Već Nemam se ja šta kome inatiti, dokazi- projekta. Naravno, tu nije bilo sve, činilo
tada sam shvatio da mi nismo na ovom vati i suprotstavljati, moja vjera i moja lju- se dosta hladno i sterilno. Više novinar-
svijetu da budemo sretni ili nesretni. To bav prema bratu rahmetli su dovoljni da ja ski s činjenicama nego neka personalna
je jednostavno tako i koliko god ja mrzio ovo radim. Mislim da se kroz ovaj projekt ispovijed. Moguće da nisam bio spreman,
to čuti, jer zvuči jako nesenzibilno – život jasno vidi kako su moji roditelji nastavili a možda nisam ni znao sve detalje koji su
ide dalje. Preživio sam ja i vjerujem da je tinjali negdje u meni. Vjerujem da nikad
to njima bio dovoljan razlog da se nastavi neće sve biti ispričano. Znači, 23 godine
dalje. Niko vas ne pita kako vam je, nego poslije ubistva Amela ja nikad nikome
se borite sami za sebe, to je uvijek tako nisam ispričao kako se to sve desilo. Kako
bilo i bit će. Nastavite živjeti oštećeni, je vrijeme odmicalo i kako su novinari po-
nekad izgubljeni, a skoro uvijek usamlje- stavljali pitanja, tako sam i ja ‘iskopavao’
ni. Kako tada, tako i danas, moja majka neke nove tajne. Sa svakim njihovim pi-
je meni oslonac i pomaže mi kroz sve ovo tanjem ja sam saznavao nešto novo, tako
kroz šta ja prolazim. Zbog tog borbenog da do kraja ovog intervjua ja ću najvjero-
duha i dostojanstva koje je sačuvala, snage vatnije da spoznam još nešto.
imana i volje za životom, za mene će moja Možda ponovo proživim tu traumu i
mama uvijek biti moja inspiracija i vječiti tamnije stvari izađu na vidjelo, ili svjetli-
neopjevani heroj. Kad kažem neopjevani, je, nikad se ne zna. Nisu baš svi momenti
mislim na to da imate ljude koji i dan-da- kojih se sjetim bolni i tegobni i ne ostav-
nas ‘jašu mrtva konja’ za neke nerelevan- ljaju svi negativan trag, neki su pozitivni
tne ‘doprinose’, a samo jedna njena noćna i veći od života. Kao topa koju smo jeli
smjena iz bolnice u toku rata vrijedi više tog jutra. Uvijek sam se pitao zašto topa
nego cijeli nečiji opus pod opsadom, sve usred ljeta mimo ramazana. To nikad neću
tri i po njihove predstave. znati. Sad mi se jede topa ne zato što sam
Ne trebam ja tražiti uzore van svoje gladan nego zato što mi fali taj moment
kuće i ne trebam se diviti nekim grant Levha Amela HodŽiĆa i taj doručak kad je Amel bio živ. Ljude

STAV 16/12/2022 35