Page 49 - STAV broj 244

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Hvatajući se za travke s bobicama

GATKA O

HARAMBAŠI

Mačevali smo se s nevidljivim razbojnicima sve dok nismo bili
potpuno mokri. A oni su još žešće udarali svojim olujnim mačevima
Piše:
Irfan HOROZOVIĆ i sabljama. Možda je u tome tajna priče o pećini, pomislio sam u
jednom trenutku. A onda je sve nestalo kao u izgubljenoj pećini.
Nismo više bili na visoravni

eke se priče nastavljaju, kasnije, “Halapljiv neki seljak, sad bi i peći- Gorsko malo naselje s drvenim kući-
ondje gdje su započete. Gotovo nu..., a i ime mu ukazuje na to...” cama bilo je još vrlo daleko.
na istom mjestu. “Ipak si mu saznao ime?” Tu je spomenuta i čuvena hajdučka
NPonekad i godine minu prije “Bezbeli da jesam. Tišti te. Ali neću pećina. Pričalo se da je ona tu negdje. Me-
nego što se to dogodi. ti ga kazati. Misliš da se ne sjećam kako đutim, niko nije znao kako do nje doći.
Ujutro nam se pridružio četvrti saput- si se igrao sa mnom?” Uostalom, taj se put odavno odronio.
nik, najvažniji, koji je poznavao planine, “Njegovo me ime ne zanima, stručnja- “Sad bi nam spasila glavu.”
visoravni i prelaze kao svoje dlanove. če za nevažne stvari, on je u ovoj priči još “Spasila bi svakome.”
Pogledao nas je pažljivo, jednog po nevažniji nego što je bio u onoj.” Niko nije spominjao kako se zove.
jednog, i osokolio pogledom. “Sve je nevažno osim one žice za meso Mačevali smo se s nevidljivim razboj-
Iako očigledno mlad, lice mu je bilo pokraj izvora. A za meso sam se trebao nicima sve dok nismo bili potpuno mokri.
izbrazdano ožiljcima i mnoštvom bora, pobrinuti ja...”, reče on kasnije kao da je A oni su još žešće udarali svojim oluj-
valjda od ovdašnjih vjetrova. prošao samo trenutak. nim mačevima i sabljama.
“Bit će lijep dan?” “I šta sad? Nema ga?” Možda je u tome tajna priče o pećini,
“Izgleda. Harambaša spava u svojoj “Nevažnih stvari ima, a važnih nema. pomislio sam u jednom trenutku.
pećini. Možda ste nešto čuli o tom na One su u tvojoj glavi.” A onda je sve nestalo kao u izgublje-
Brdu priča...” Zaista je bio lijep dan. noj pećini.
“Harambaša? A gdje je ta pećina?” I zaista sam zaslužio onaj niz lede- Nismo više bili na visoravni.
“Niko ne zna. Negdje ispod visoravni. nih okrepljujućih gutljaja izvora koji je “Razgoropadio se harambaša kad
Davno ju je zakrio neki odron. Ponekad daleko od svijesti kako će narastati i po- se probudio”, reče jedna žena raspolo-
se za oluja ukaže ulaz, ali drveće ga poslije stati Vrbas. ženo dok smo ležali na slamaricama u
uvijek zakloni... Mislim da sam jednom A onda se naš voditelj uozbilji. drvenoj kući, pokraj vatre gdje se sušila
u djetinjstvu ondje ušao...” Gledali smo ga u čudu. naša odjeća.
“I to je ta priča o Harambašinoj “Vrijeme je”, reče on jednostavno. Nismo vjerovali da smo napokon tu.
pećini?” Prikupili smo stvari bez pogovora i Jedino je naš voditelj ulazio i izlazio
“Samo početak. Dugačka je to priča. spremili se za put natrag. Znao je nešto kao da i nije bio na putu s nama. On je zai-
Svako ima svoju verziju... i ja, ali nije tre- što mi nismo znali. sta bio domaći. Ukućani su mu bili rođaci.
nutak za to, put nas vodi ka izvoru, zar ne?” “Sva se četiri godišnja doba znaju smije- Kao da smo svi došli kući.
Hodali smo preko visoravni gotovo niti ovdje u jednom danu i nemojte to shva- “Jeste li gladni?”, upita druga žena
pola dana. Ništa na njoj nije bilo osim vje- titi kao dosjetku.” Tako nam je govorio u koja proviri na vrata. “Dobro bi vam
tra i dvije vrste neobičnih trava, jedna s početku kad je objašnjavao kako ćemo ići i došlo nešto toplo...” I donese mi jednu
tamnoplavim, a druga s crvenim bobicama. pomjerati se odmah kad nas na to upozori. gotovo vrelu činiju.
Grickali smo ih usput. Međutim, unatoč oprezu i iščekivanju, Kako je samo bila ugodna čorbica
“Plave su dobre za glad”, govorio nam je na povratku nas je zahvatila olujna kiša. iz nje.
vodič, “a crvena je sočna i ugodna kad si sit.” Bio je to strahovit povratak. Taj je osjećaj sigurno našao svoje mje-
Nismo o tom razmišljali i išli smo Gotovo kao iz snoviđenja. sto na Brdu priča.
dalje, grickajući kako nam je koja doš- Hvatali smo se za travke s bobicama, jedi- Kao i put do izvora koji nikad neću
la podruku. no za što smo mogli, da nas vjetar ne bi otkli- zaboraviti.
“Sigurno je taj harambaša imao roda zao do provalije koja je bila nedaleko odatle. I miris odjeće u kojoj sam poslije ko-
među ovdašnjim seljacima?” Jedino je naš voditelj plesao kroz tu račao, osušenoj u brdskoj kolibi.
“Ti o onom srkletli seljaku s Brda pri- oluju i pomagao nam kao da je to odu- Kao neko ko je na svoj način upoznao
ča ne prestaješ misliti.” vijek činio. harambašu i njegove uspavane pratioce. n

STAV 7/11/2019 49