Page 51 - STAV broj 244
P. 51

kao i o sjećanjima na njega, na njegove
          postupke i ratne dane razgovarali smo s
          Mešićem, danas uspješnim mladićem,
          budućim magistrom ekonomskih nau-
          ka i kinološkim sudijom koji je sudio
          širom svijeta.
            Do 1991. godine porodica Mešić živjela
          je u Karlovcu, gdje je i supruga Kapetana
          Hajre Razija Radenka radila pri JNA kao
          civilno lice. Djeca, Lejla i Zlatko, krenu-
          la su u osnovnu školu, no kada je vidio
          kakva zla JNA čini u Hrvatskoj, Hajru-
          din je odlučio napustiti JNA i vratiti se
          u svoju domovinu. Tada se s porodicom
          vratio u Ugljevik, gdje je postao koman-
          dir policijske stanice, a kada je vidio da
          će se zvjerski zločini dešavati i u Bosni
          i Hercegovini, posvetio se organiziranju
          odbrane.
             Njegov sin Zlatko navodi da se jasno
          sjeća oca Hajrudina i brojnih situacija u
          kojima su se zajedno našli.
            “Imam zaista lijepih sjećanja, ali naj-
          više i najjasnije sjećam se ratnih dešavanja
          i svega što smo proživjeli, a to je ujedno
          bila i trauma. Kada je počeo rat, stano-
          vali smo u Ugljeviku, gdje je otac bio ko-
          mandir u policijskoj stanici. Jednog dana
          došao je kući u uniformi i rekao majci da
          spakuje najosnovnije stvari, da će doći po
          nas za pola sata. On je išao prvi, u služ-
          benom vozilu, a mi smo bili u autu iza.
          Krenuli smo prema Snježnici i Teočaku.
          Nakon petnaestak minuta vožnje, zau-
          stavljeni smo na prvoj barikadi. Pretre-
          sli su cijelo auto. Mnogo sam se uplašio i
          umokrio sam se od straha. U našem autu
          nalazio se ruksak u koji je majka spako-
          vala nekoliko očevih bombi i suzavaca,
          dok je u gepeku bila njegova puška koju
          je zamotala u deku. Oni su našli tu pušku
          i pitali su: ‘Šta je ovo?’ Tada je otac, koji
          nije bio naročito visok čovjek, sa svojih
          176 centimetara visine, izašao pred gru-
          pu tih bradatih, ogromnih ljudi i rekao:   Bili smo u Subotici nekoliko dana kod   njihovog razgovora autobusom smo kre-
          ‘To je moja puška koju sam zadužio.’ Oni   tetke. Rođaci su se spremali da idu u Nje-  nuli nazad. Na Rači je bila četnička bari-
          su pitali zbog čega je tako upakovana, a   mačku pa je otac majci poručio da i ona   kada. To je strašno izgledalo. Zaustavljali
          on im je odgovorio: ‘Pusti žene, daj mi   ide s nama, no ona je to odbila. Uspjela ga   su autobuse i izvodili muškarce. Jedan je
          ovamo moju pušku. Ja sam je zadužio kao   je nekako dobiti telefonom i sjećam se da   ušao i krenuo pravo prema nama, a majka
          službeno lice’, i uzeo je pušku, krenuvši   mu je kazala: ‘Slušaj, ja se tebi vraćam. Ne   je prošaputala: ‘Gotovi smo.’ Ako bi nas le-
          u svoje vozilo. Pitali su ga: ‘Komandire,   zanimaju me ni četnici ni barikade. Kada   gitimisao, znao bi ko smo. Iza nas je sjedio
          hoćete li se vratiti’, a on im je odgovo-  bismo odmah izginuli i djeca i ja, vraćamo   čovjek s nekim ožiljkom i pravo su išli na
          rio: ‘Hoću, vratit ću se.’ Tu je znao samo   se. Gdje ideš ti, idem i ja i, ako ti gineš, gi-  njega. Izveli su ga iz autobusa, a nas nisu
          jednog čovjeka koji je bio iz Ugljevika, a   nem i ja.’ April je 1992. godine. U Bijeljini   ni pogledali. Prošli smo tu barikadu, a u
          stajao je sa strane i komunicirao s njim.   su već pale prve žrtve, a morali smo proći   Bijeljini su nas dočekali očevi prijatelji
          Otac je održao riječ i vratio se”, započi-  kroz to mjesto. Oca i nas su već tražili. U   Senad zvani Ćelo i još jedan čovjek, mi-
          nje Mešić, navodeći da su majka, sestra i   to vrijeme nisam shvatao težinu majčinih   slim da se zvao Avdo. S njima smo došli u
          on bili kod očeve sestre u Subotici, dok   riječi, ali danas, kao odrasla osoba, dru-  Đuliće, ali kratko smo se zadržali jer su ta
          je on u Teočaku nastojao okupiti vojnike.  gačije gledam na njen postupak jer znam   sela odlučila da se predaju. Nama predaja
                                            da je mnogo žena u ratu otišlo s djecom   nije bila opcija. Krenuli smo da se izvlači-
          PROLAZAK KROZ BIJELJINU           i nikad se nisu vratile svojim muževima.   mo, bili smo mi i četrdesetak ljudi, među
             “Kada je otac otišao u šumu, bilo ih je   Kada razmišljam o težini odluke koju je   kojima i vojnici. Otac je predvodio grupu.
          ukupno sedmerica. Sjećam se da je uz oca   majka donijela, rizikujući svoj i naše živo-  Bila je noć kada smo se provlačili. Džemo
          bio i moj amidža Bakir, dok ne znam ko   te da bi bila s mužem, shvatam kolika je   Đulić imao je bebu i molio je mog oca da
          su bili ostali ljudi, a mi idemo u Suboticu.   bila njihova ljubav. Narednog jutra poslije   ponesu i bebu, ali otac je rekao da ćemo


                                                                                                    STAV 7/11/2019  51
   46   47   48   49   50   51   52   53   54   55   56