Page 51 - STAV broj 244

kao i o sjećanjima na njega, na njegove
postupke i ratne dane razgovarali smo s
Mešićem, danas uspješnim mladićem,
budućim magistrom ekonomskih nau-
ka i kinološkim sudijom koji je sudio
širom svijeta.
Do 1991. godine porodica Mešić živjela
je u Karlovcu, gdje je i supruga Kapetana
Hajre Razija Radenka radila pri JNA kao
civilno lice. Djeca, Lejla i Zlatko, krenu-
la su u osnovnu školu, no kada je vidio
kakva zla JNA čini u Hrvatskoj, Hajru-
din je odlučio napustiti JNA i vratiti se
u svoju domovinu. Tada se s porodicom
vratio u Ugljevik, gdje je postao koman-
dir policijske stanice, a kada je vidio da
će se zvjerski zločini dešavati i u Bosni
i Hercegovini, posvetio se organiziranju
odbrane.
Njegov sin Zlatko navodi da se jasno
sjeća oca Hajrudina i brojnih situacija u
kojima su se zajedno našli.
“Imam zaista lijepih sjećanja, ali naj-
više i najjasnije sjećam se ratnih dešavanja
i svega što smo proživjeli, a to je ujedno
bila i trauma. Kada je počeo rat, stano-
vali smo u Ugljeviku, gdje je otac bio ko-
mandir u policijskoj stanici. Jednog dana
došao je kući u uniformi i rekao majci da
spakuje najosnovnije stvari, da će doći po
nas za pola sata. On je išao prvi, u služ-
benom vozilu, a mi smo bili u autu iza.
Krenuli smo prema Snježnici i Teočaku.
Nakon petnaestak minuta vožnje, zau-
stavljeni smo na prvoj barikadi. Pretre-
sli su cijelo auto. Mnogo sam se uplašio i
umokrio sam se od straha. U našem autu
nalazio se ruksak u koji je majka spako-
vala nekoliko očevih bombi i suzavaca,
dok je u gepeku bila njegova puška koju
je zamotala u deku. Oni su našli tu pušku
i pitali su: ‘Šta je ovo?’ Tada je otac, koji
nije bio naročito visok čovjek, sa svojih
176 centimetara visine, izašao pred gru-
pu tih bradatih, ogromnih ljudi i rekao: Bili smo u Subotici nekoliko dana kod njihovog razgovora autobusom smo kre-
‘To je moja puška koju sam zadužio.’ Oni tetke. Rođaci su se spremali da idu u Nje- nuli nazad. Na Rači je bila četnička bari-
su pitali zbog čega je tako upakovana, a mačku pa je otac majci poručio da i ona kada. To je strašno izgledalo. Zaustavljali
on im je odgovorio: ‘Pusti žene, daj mi ide s nama, no ona je to odbila. Uspjela ga su autobuse i izvodili muškarce. Jedan je
ovamo moju pušku. Ja sam je zadužio kao je nekako dobiti telefonom i sjećam se da ušao i krenuo pravo prema nama, a majka
službeno lice’, i uzeo je pušku, krenuvši mu je kazala: ‘Slušaj, ja se tebi vraćam. Ne je prošaputala: ‘Gotovi smo.’ Ako bi nas le-
u svoje vozilo. Pitali su ga: ‘Komandire, zanimaju me ni četnici ni barikade. Kada gitimisao, znao bi ko smo. Iza nas je sjedio
hoćete li se vratiti’, a on im je odgovo- bismo odmah izginuli i djeca i ja, vraćamo čovjek s nekim ožiljkom i pravo su išli na
rio: ‘Hoću, vratit ću se.’ Tu je znao samo se. Gdje ideš ti, idem i ja i, ako ti gineš, gi- njega. Izveli su ga iz autobusa, a nas nisu
jednog čovjeka koji je bio iz Ugljevika, a nem i ja.’ April je 1992. godine. U Bijeljini ni pogledali. Prošli smo tu barikadu, a u
stajao je sa strane i komunicirao s njim. su već pale prve žrtve, a morali smo proći Bijeljini su nas dočekali očevi prijatelji
Otac je održao riječ i vratio se”, započi- kroz to mjesto. Oca i nas su već tražili. U Senad zvani Ćelo i još jedan čovjek, mi-
nje Mešić, navodeći da su majka, sestra i to vrijeme nisam shvatao težinu majčinih slim da se zvao Avdo. S njima smo došli u
on bili kod očeve sestre u Subotici, dok riječi, ali danas, kao odrasla osoba, dru- Đuliće, ali kratko smo se zadržali jer su ta
je on u Teočaku nastojao okupiti vojnike. gačije gledam na njen postupak jer znam sela odlučila da se predaju. Nama predaja
da je mnogo žena u ratu otišlo s djecom nije bila opcija. Krenuli smo da se izvlači-
PROLAZAK KROZ BIJELJINU i nikad se nisu vratile svojim muževima. mo, bili smo mi i četrdesetak ljudi, među
“Kada je otac otišao u šumu, bilo ih je Kada razmišljam o težini odluke koju je kojima i vojnici. Otac je predvodio grupu.
ukupno sedmerica. Sjećam se da je uz oca majka donijela, rizikujući svoj i naše živo- Bila je noć kada smo se provlačili. Džemo
bio i moj amidža Bakir, dok ne znam ko te da bi bila s mužem, shvatam kolika je Đulić imao je bebu i molio je mog oca da
su bili ostali ljudi, a mi idemo u Suboticu. bila njihova ljubav. Narednog jutra poslije ponesu i bebu, ali otac je rekao da ćemo

STAV 7/11/2019 51