Page 52 - STAV broj 244

DRUŠTVO

svi izginuti ako beba zaplače. Džemo je sav
u očaju zavapio: ‘Povedite mi dijete. Nek
je vojnik nosi i, ako bude potrebe, nek joj
stavi ruku na usta.’ Nevjerovatno, ali beba
cijelu noć nije zaplakala. Prošla je s nama
pored svih barikada, a neprijatelji su nam
bili toliko blizu da smo mogli čuti o čemu
razgovaraju. Ja sam bio mali i kroz rijeku
su me nosili vojnici. Prošli smo kroz sva
sela i otac je pitao ljude da li će nam se pri-
ključiti, ali oni su odlučili da se predaju.
Imali smo i ranjenike koje smo nosili na
nosilima, a porazno je da ranjenicima niko
iz tih sela nije htio dati ni vode.”
Grupa koja se uspjela provući pored
barikada stacionirala se u Vitinici. Supru-
ga Kapetana Hajre dobila je upalu pluća
i odlučeno je da s djecom ide u Tuzlu, a
da se ne bi znalo o kome je riječ, trebali
Alija Izetbegović, Salko su ići pod lažnim imenima.
Bukvarević, majka Kapetana
Hajre Mešića Zejfa, supruga
Razija i sin Zlatko MAJKA-HEROJ
“Vojnik koji je bio zadužen za nas re-
kao je majci: ‘Ti ćeš biti Razija’, dao joj je
ime po nekoj svojoj tetki. Taj vojnik koji
joj je dao ime Razija je poginuo, a ona je
kasnije to ime prihvatila i dan-danas ga
nosi. Tokom rata je s pravoslavlja prešla
na islam i, kada je otac poginuo, ona mu
je pripremala tevhide. Dok je majka bila
bolesna, bili smo u Tuzli, gdje još nije bio
rat. Krili smo se u kući rahmetli gospođe
Ulvije, a 15. maja, kada se desila Brčanska
Malta u Tuzli, bili smo u podrumu i gle-
dali smo sve to putem televizije. Poslije
smo se vratili u Vitinicu. Bili smo u kući
na spratu, a ispod je bio magacin s oruž-
jem. Ubrzo je odlučeno da idemo u drugu
kuću jer bi ovu mogli granatirati. Od te
kuće do prve linije, do Zečije Kose, bilo
je između 500 metara do kilometra. Sve
vrijeme smo tu bili i to što je otac svoju
porodicu držao uz sebe mislim da je za-
držalo druge borce. Niko nije bježao jer
su ljudi imali povjerenje u njega. Otac je
Supruga Razija i sin Zlatko, obilježavanje godišnjice pogibije 1998. godine bio pravedan i pošten čovjek. Izdvojio
bih primjer iz Vitinice. Stalno sam išao
u vojnu kuhinju i tražio da mi daju one
NIJE BILO LAHKO ODRASTATI BEZ OCA upakovane voćne salate. Svaki bih dan
pojeo po jednu-dvije voćne salate, a oni
u kuhinji me nisu smjeli odbiti i ja sam
Dok je na ratištu prvi hrabro istrčavao, kod kuće je Hajro Kapetan bio nježan čovjek, ko- to koristio. Otac je to saznao kada je pra-
jem je porodica bila na prvom mjestu. vio novu porudžbinu. Pitao je ko je po-
“Bio je oštar i strog, ali nas je volio. Volio je kuhati. Kada bi majci bio rođendan, on bi jeo salatu, a oni su mu rekli: ‘Tvoj sin.’
sve skuhao i pripremio. Uvijek bi dobila poklon i cvijeće. Bio je pravi džentlmen prema Zabranio mi je da uzimam salatu i njima
majci, a ona nas je othranila možda bolje nego što bi se othranilo dijete u kompletnoj je zabranio da mi bilo šta daju. Rekao je:
porodici, s oba roditelja. Živjela je za nas. Pored oca heroja, mislim da imam i majku he- ‘Moje dijete mora jesti ono što jedu i dje-
roja. Otac mi je najviše nedostajao dok sam bio mlađi, jer sva djeca na igralištu, ako se ca drugih vojnika. Ne smije biti izuzeta-
s nekim posvađaju, kažu da će dovesti oca. I ja sam nekoliko puta krenuo da kažem da ka i ne smijete mu više ništa dati.’ Bio
ću dovesti oca pa se sjetim da ga nema i onda zovnem majku. Ali, vidio sam da stariji je takav. I on je jeo sa svojim saborcima.
dječaci, srednjoškolci, nisu imali poštovanja prema njoj, čak su i nju provocirali pa me Nikada se nije izdvajao ili sakrivao pa da
upisala na kick-boks da se mogu sam braniti ako me napadnu. Ono što mi je najvažni- možda jede neku kvalitetniju hranu. Ne.
je poslije svih ovih godina jeste da oca ni sestra, ni majka, ni ja nikada nismo obrukali”, Svi su jeli zajedno.”
zaključuje Zlatko Mešić. Kapetan Hajro namjeravao se sa svo-
jom jedinicom od 36 naoružanih mladića

52 7/11/2019 STAV