Page 53 - STAV broj 244

probiti do Kula-Grada u Zvorniku, kako
bi pomogao vojnicima pod vodstvom
Samira Ništovića, no taj je pokušaj bio
bezuspješan.
Tokom nekoliko mjeseci u Vitini-
ci Mešić se sjeća da su stalno bile neke
akcije, a Razija Radenka, koja je po za-
nimanju farmaceutski tehničar, organi-
zirala se s ostalim ženama u namjeri da
daju svoj doprinos i pomognu vojnicima
i ranjenicima.
“Svakih nekoliko dana bila je akcija.
Kada bi ulicom zatutnjale vojničke čiz-
me, znao sam da nose ranjenike. Plašio
sam se i nisam to smio gledati. Ležao sam
nisko, ispod prozora, a i kako me ne bi
zakačio geler ili metak. Oni su samo do-
nosili u dekama ranjenike i trčali dalje, a
žene su ih primale i ukazivale su im prvu
pomoć onako i onoliko koliko su mogle”,
sjeća se Mešić.

NEMA OSVETE
Kapetan Hajro ranjavan je nekoliko
puta. Prvi je put ranjen tokom trajanja
akcije, no u njega nije pucao neprijatelj-
ski vojnik. Naime, dok je trajala akcija,
Kapetan Hajro vidio je neke muškarce
kako sjede i piju alkohol ispred lokalne
prodavnice u Vitinici. Upozorio ih je da
idu ili u podrum ili na liniju i da se bore
za svoje mjesto i svoje porodice.
“Rekao im je: ‘Nemojte tu sjediti.
Pogodit će vas geler ili metak i onda ću Zlatko Mešić
morati odvajati lijekove od vojske da vas
liječim.’ Jedan od njih je zapucao na oca i je da tom čovjeku koji je pucao na njega Kada su otišli da ga obiđu u Tuzli, on je
pogodio ga u kuk. Morao je hitno na ope- ne smije nedostajati ni dlaka s glave. Voj- odmah pitao za tog čovjeka, a kada se
raciju u Tuzlu i neko je vrijeme bio nepo- nici su negodovali i htjeli su da ga odmah vratio, pustio ga je. Supruga tog čovjeka
kretan. Kada je polazio u Tuzlu, naredio smaknu, ali nisu smjeli prekršiti naredbu. svaki dan nam je donosila trešnje i jagode
u znak zahvalnosti što ga je otac pustio.
Inače, otac je zabranio da se tokom akcija
i okupacija sela i naselja napadaju civili.
Sačekao bi prvo da civili izađu pa bi onda
počeo pucati. Iz njegove priče sjećam se
da je nanišanio neprijatelja, ali je vidio
da dolazi dijete i donosi hranu pa je sa-
čekao da dijete ode kući, a onda je zapu-
cao. Taj se neprijatelj sam spasio. Otac je
humano postupao u akcijama, po čemu se
mnogo razlikovao od neprijatelja. Uvijek
je govorio da se mi borimo na pravedan
način i da vodimo pravedan rat, u skladu
sa Ženevskim konvencijama. Poštovao je
pravila ratovanja, bez ubijanja civila, bez
logora, bez iživljavanja nad zarobljenim
neprijateljima. Svaki je zatvorenik imao
sva prava, hranu i liječenje i on je vodio
brigu o njima.”
Mešić navodi da su očevi saborci bili
izuzetno prijateljski prema njemu, tada
nemirnom osmogodišnjaku kojem se nije
sviđalo što po cijeli dan mora biti u kući
Hajrudin Mešič ili u podrumu.
i njegova majka “Između ostalih, tu su bili vojnici
rahmetli Zejfa Mešić Hajrudin Mešič 1990.
Gega i Zekerijah, a zvali su ga Burduš.

STAV 7/11/2019 53