Page 65 - STAV 73 28.07.2016

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Proganjanje obilježenih kostiju

PUCANJ U GROB

Ponovno podižemo svoje djetinjstvo. Ne znam koliko to znači
savremenim djetinjstvima. Podižemo džamije koje su živjele svoj
život preko četiri stotine godina i onda nasilno srušene. Podižemo
stare mostove preko kojih su ljudi prelazili i našli se u ovom
našem dobu. Podižemo grobna mjesta ljudima kojih se sjećamo,
a čije su kosti sad ko zna gdje
Piše:
Irfan HOROZOVIĆ

a više mjesta u Bosni, prije Livčanin kad sam bio admiral velike U morbidnoj ceremoniji kađenja, kuća
dvadesetak godina, zabilježe- mornarice. I vratio sam se odakle sam i prognanog postaje kuća novog vlasnika
ni su posve posebni prepadi. pošao. U svoje zemljano more. Pokopan koji ispunjava svoju dužnost prema ono-
NPred rat. I u ratu. Očito pomno sam u ovom turbetu prije više od četiri me ko mu je to omogućio.
pripremljeni. Ono što podrazumijevaju stotine godina.” Naravno, poseban su slučaj u svemu
trebalo bi zaista protumačiti. U dobro Što se tiče Alije Ðerzeleza, priča je to- tome počivališta mrtvih. Ono što zaista
osmišljenoj akciji da ih ni sjene ne izne- liko zamršena da će biti potrebno mnogo fascinira u industriji smrti jeste njena bi-
nade (koliko samo paradoksa u ovoj frazi) vremena dok se doista i razmrsi. Previše rokratija. Niko je nije vidio. Nigdje nije
prišunjala bi se grupa do zuba naoruža- je takvih događaja da bi u pitanju moglo zapisana i objavljena. Međutim, svaki
nih ljudi i na osami napala, s namjerom biti bilo šta drugo nego projekt. Projekt postupak i svaki dio tog postupka po-
da ga ubije, čovjeka koji počiva u svom koji zaista obavezuje da se zamislimo. Bio kazuje neumitnu preciznost i utvrđenu
turbetu stoljećima. on jedan vid specijalnog rata ili ne (a to normiranost.
I to se događalo redovno. Strasno i naravno jeste). Ne pamtim da sam nešto Napadači na zemne ostatke pokaziva-
iz nekog uvjerenja. Nalogodavci znaju o perverznije i odvratnije od tih događa- li su na nekim mjestima toliko pobjedo-
kakvom je uvjerenju riječ. Bio je to uvod ja ikad čuo ili pročitao. A to je bila naša nosne opijenosti da se njihovo razbijanje
u olovne godine. Tako je ponovno ubijen stvarnost. Duboko zamišljeni pogrom nije grobnih znamenova i kostiju pretvaralo
Ferhad-paša Sokolović (zaista je nekad bio napadao samo čovjeka nego i sve njegove u neshvatljivu ekstazu. Onda su ostatke
ubijen u Budimu, a onda pokopan nakon pređe, kao i sve ono čega se sjeća, odno- (prije svega prah!) tovarili na kamione i
posmrtnog putovanja pokraj svoje zaduž- sno u čemu se prepoznaje. rasipali po udaljenim putovima. Tako je
bine). Ta njegova prva smrt na određen Tako su se junačine prišunjale tur- njihova misija bivala izvršena.
je način dio nevjerovatne bosanske sage betu u Gerzovu. I zaista su bile naoru- Neki od ljudi koje su tako ponovno
o sokolovima i orlovima (naznačio sam žane do zuba. Jesu li im zubi cvokotali ubili zaista više ne postoje, kako vjeruju
sukus te priče u filmu Zaboravljena po- pritom ili škrgutali, ne znam. Kao što ne i oni i njihovi nalogodavci, a i Alija Ðer-
slovica, jedan njen vid zapravo). S njim mogu zamisliti ni to šta su zaista mislili zelez se više neće probuditi jer je legenda
su otišli i oni koji su s njim u kamenu dok su koračali ka tom ubilačkom suo- sad samo prah. Te su ubojice, skrivene ili
činili dio meditativnog vrta uključujući čenju. Možda je neko od njih vjerovao nepoznate, i dalje među nama. A s njima
čak i njegovu unuku Safi-kadunu – a to da će iz turbeta iskočiti Alija Ðerzelez i njihovi naumi i nakane. Ono što su po-
je priča koja se otvara u prostoru svaki s glavom u ruci. Kuršumi i tzv. paklene kušavali ubiti gleda ih u čudu. Kao što
put iznova kad bude ispričana – najsu- mašine proganjaju obilježene kosti. Kako se gleda u prah.
blimnija banjalučka legenda. je to moguće? Ponovno podižemo svoje djetinjstvo.
Nakon svega, i danas gori svijeća na Možda je to neki novi balkanski izum, Ne znam koliko to znači savremenim dje-
njenom mezaru – svijeća koja nastoji do- kao što je i balkanizacija odavno već novi tinjstvima. Podižemo džamije koje su ži-
segnuti ljubav. Halil-paša Livčanin (koli- izraz korišten u čitavom svijetu, a možda vjele svoj život preko četiri stotine godina
ko sam samo puta zastao pred njegovim su i u protokolima industrije smrti defi- i onda nasilno srušene. Podižemo stare
turbetom?!) i mnogi još (neka mi opro- nirani i dogovoreni postupci koji ova- mostove preko kojih su ljudi prelazili i
ste što ih sve ne spominjem) možda mi ko nešto čine mogućim, čak i logičnim. našli se u ovom našem dobu. Podižemo
zato, kao upornom prolazniku i pohod- Kosti su kataklizmična i apokaliptična grobna mjesta ljudima kojih se sjećamo,
niku, ponekad šapnu nešto na uho. Kao tema prostora na kojem živimo. Od slu- a čije su kosti sad ko zna gdje. Podižemo
da ga i sad čujem: čaja do slučaja, sve se jasnije pokazuje jedan golemi kenotaf koji je podsjećanje
“Zovem se Halil. Rođen sam nedaleko kako je postojao utvrđeni protokol pre- za čitav jedan izgubljeni (ili samo skrive-
odavde. Zvali su me kasnije i Halil-paša uzimanja opljačkanog u svoje vlasništvo. ni) svijet. n

STAV 28/7/2016 65