Page 50 - STAV broj 368

DRUŠTVO

Piše: Ammar KULO

rzo sam se spremio i pošao s Julijom.
Kolima nekadašnjeg Doma zdravlja
nakon sat vremena, stalno zastajući
Bkako bismo propustili vojsku koja
je išla u suprotnom smjeru, nekako smo se
probili do Križevića. Tu je bila raskrsnica.
Desno je put vodio prema Oćeviji i Varešu,
lijevo prema Boganovićima i Olovu. Izašli
smo. Došli do punkta. Julija je izvadila pro-
pusnicu. Vojni je policajac pogledao. “Još
vam ne možemo garantovati bezbjednost.
Molimo da se vratite. Dođite sutra”, reče
policajac mrtvo-hladno.
Julija je otišla ka bolnici u Pasku vidno Ratno djetinjstvo (46)
razočarana. Vratio sam se kući pješke. Bio
sam radostan. Neću morati ponovo u izbje-
Razmišljao sam, sutra ćemo pokušati, sutra IZBJEGLICA
glištvo! Barem za sada. Činilo mi se da ništa
nije moglo pomutiti moju sreću tog dana...

će biti nova nafaka...
U Oćeviju nismo otišli ni sutra niti TRAŽI HRANU U
“KUDA, KOJIM DOBROM?”

prekosutra. Tek peti dan od ulaska Armije
sije oko deset. Tri sata putovanja, probija- IZBJEGLIČKOJ KUĆI
RBiH u Vareš. Došao sam s Julijom u selo
nešto poslije 13 sati. Krenuli smo iz Kale-
nja kroz dupke punu usku cestu uz Kriva-
ju. Da su normalne okolnosti, pitanje je bi Izvadio sam vreću krompira. Bilo je i riže, tjestenine. Bilo je i drva
li uopće bilo saobraćaja neradnima danima,
samo putovanje trajalo bi pola sata ili kra- iscijepanih. Našao sam vreće. Pakovao sam drva u vreće. Izašao
će. Ovako, u ratnim okolnostima, od tačke sam na sprat kuće. Spavaća soba. Prastari krevet od punog drveta.
A do tačke B krećete se tri, sedam, X puta
više... Cesta je poput košnice! Tu su svi ak- Vratilo me na momente na Petroviće, takve masivne krevete imali
teri: vojska, policija, civilna zaštita, koja su na selu. Uredno složena posteljina. Kao da je neko sinoć bio
održava podlokalne saobraćajnice, civili –
mahom izbjeglice (poput mene) – u potrazi tu. Kao da taj krevet nekoga iščekuje. Izgledalo je jezivo, sablasno
za hranom i neophodnim potrepštinama za
život, sanitetska vozila koja odvoze ranjene, na trenutak. Sve su izbjegličke priče iste.
zaprežna kola umjesto motornih vozila jer
nema nafte... naiđe i poneki kamion, uglav- imam pravo! Danima radim pod zemljom daidža me znao povesti, gotovo svaki dan, u
nom za vojne potrebe... u Paskoj Luci! Bez osnovnih potrepština! narandžastom stojadinu. Valjda sam bio po-
Topi se na suncu prvi sezonski snijeg, Da bi koliko-toliko sanirali ranjenike, olak- kriće, kamuflaža da se ne zna gdje je otišao
koji je na padine Zvijezde došao jučer. Na- šali umirućim... Ne znam ni za dan, niti za i s kime. Lijepa vremena. Iz ove perspektive
šao se neki litar nafte ko zna gdje deponi- noć... Gledam svakodnevno školske drugove, kao neki prošli život.
ran. Dobili smo gorivo u trampi za kahvu. U sugrađane na operacionom stolu! U borbi
kamionu smo s rođakom Nusretom. Dogo- za život! A vi mi se rugate! Drski ste, mla- IMA SVEGA, SAMO NEMA LJUDI
vor je pokupiti hranu, ogrjev, sve ono što je diću! Koliko godina uopće imate? Osobno Za Oćeviju znam iz priča. Olovo je sred-
potrebito kako bi se “izgurala” zima. Julija ću kontaktirati Fadila, komandanta Olovske njovjekovno naselje, među najstarijim ur-
će prevući one najnužnije stvari od rođaka, brigade, ako nas budete dalje zadržavali!” banim sredinama u našoj zemlji, rudarsko
ono što se da spasiti. Mladi policajac je ustuknuo jedan korak, mjesto, po rudi dobilo i ime. Trgovalo se s
Na ulazu nas je dočekala vojna policija. ponovno pregledavši, detaljnije, dokumenta. Dubrovnikom. Karavanski putevi. Uvijek
Na glavama crvene beretke. Prišao je kabini kamiona i sada pomirljivim se putovalo, bio je taj protok ideja, saznanja,
“Dobar dan. Kuda, kojim dobrom?”, tonom rekao: “Gospođo, samo radim svoj onoga što se vidjelo u udaljenim krajevima,
upita strogo policajac. “Julija je, po zna koji posao! Odgovoran sam da zaštitim imovinu a potom pokušalo napraviti i u lokalnoj sre-
put, izvadila propusnicu, odobrenje. “I šta i ljude. Svašta prolazi ovim cestama. Znate i dini. U kretnji je bereket. Dio tog svijeta
radite u Oćeviji?”, i dalje se arogantno i stro- sami, rat je!” Vratio je dokumente, a potom bila je Oćevija, mjesto gdje je bila kovačni-
gim glasom obraćao policajac. Odjednom se dao znak da možemo proći. ca. Kovali su se mačevi bosanskim vitezo-
Julijino lice transformiralo, nije bila spre- Ušli smo u selo. Nikada nisam bio u vima. Dobrim starim Bošnjanima. Ukrštali
mna na novi neuspjeh, žustro je odgovorila: Oćeviji. Išli smo do izletišta Orlje u blizini su svoje mačeve s osvajačima i sa Zapada i
“Došla sam posjetiti rodbinu. Bolje rečeno, često za proljeća. Dvije-tri godine pred rat, s Istoka, braneći slobodu, pravo ovog naro-
ono što je ostalo od rodbine! Valjda na to u vrijeme dok se zabavljao s daidžinicom, da da bude svoj na svome, oduvijek... Baš

50 25/3/2022 STAV