Page 51 - STAV broj 368

kao i danas. Ima li ijedna generacija unazad strahu. Pri ulasku zagrlila je Juliju i poče- vidjeti ima li knjiga... Možda šta nađem za
stotinu, dvije stotine ili pet stotina godina la plakati. “Samo trenutak”. reče joj Julija. šesti ili sedmi razred. Valjda ćemo ponovo u
da nije doživjela neki rat? Možda i dva, za “Ovo je dječak o kojem sam ti pričala. K’o školu...” Sada me ponovo gledala onim oči-
prosječna čovjekova vijeka. Zamišljao sam da je moje dijete. Trebaju mu namirnice. ma, kao “svog dječaka”. “Brzo ćemo krenuti.
bosanske vitezove na konjima, pod oklo- Pokaži mu gdje ih može naći dok nije mrak Spakuj to što si spremio”, reče blago Julija.
pom, pod punom ratnom spremom, s ma- pa ćemo na miru pričati...” “Mogu li uzeti kasetu, možda je neki film
čevima na kojima su urezani ljiljani u bor- Julijina rođaka odvela me u kuću preko koji nisam gledao...”, upitah. “Ponesi”, od-
bi sa “strašnim Ugarima”, dok sam ulazio puta njene. U podrumske prostorije. Među govori Julija i odmahnu rukom, kao da je to
u prilično pusto selo. Nusret je kamionom uredno složene sanduke pune hrane. najnebitnija stvar u ovom trenutku.
produžio dalje prema Varešu. Izvadio sam vreću krompira. Bilo je i Nusret je došao iz Vareša oko 19 sati.
“Idemo kod Kate! To je Tvrtkova mama. riže, tjestenine. Bilo je i drva iscijepanih. Ubacili smo namirnice, krompir, tjesteninu,
Sada je ovdje. Možda je se i sjećaš. Ona kuća Našao sam vreće. Pakovao sam drva u vre- rižu, bilo je i nešto konzervi (brašna nisam
na ulazu u Olovo iz Krševa”, reče Julija. će. Izašao sam na sprat kuće. Spavaća soba. našao), drva uredno složena u vreće... Juli-
Dočekala nas je starija žena. “Dobro došli”, Prastari krevet od punog drveta. Vratilo ja je donijela dvije torbe. U kamionu je već
blago se nasmiješila. “Ti mora da si Dinin me na momente na Petroviće, takve masiv- bilo nešto drva i bale sijena, ko zna odakle
sin?”, upita. Klimnuh glavom. “Veliki si ne krevete imali su na selu. Uredno slože- pokupljenih.
porast’o. Zadnji put kad sam te vidjela bio na posteljina. Kao da je neko sinoć bio tu. Došli smo u selo poslije 21 sat. Julija je
si ovoliki”, rukom mi je pokazivala da sam Kao da je taj krevet nekoga iščekuje. Izgle- otišla za Olovo. Za divno čudo, došla je i
bio možda i za glavu niži. dalo je jezivo, sablasno na trenutak. Sve su struja. Prebacio sam s mamom stvari. Mislim
Sjeli smo u trpezariju. Za desetak minuta izbjegličke priče iste. Pomjeriš se iz svog, da je bilo oko ponoći kada smo završili. Bio
serviran je ručak. Predjelo supa. Zatim glav- naviknutog, saživljenog, iz komfora, nečeg sam umoran, toliko da sam s teškoćom po-
no jelo, krompir s mesom. Domaće kiselo s čim se budiš i ustaješ, što osjećaš kao svo- dizao ruke, ali i dalje san nije mogao doći...
mlijeko. Prava mala gozba. je, što te vezuje... I preko noći pođeš u novo Sve se odmotavalo pred očima i taj strah od
Potom je iznesena kahva, prava kahva. i nepoznato. Od nemila do nedraga. Izbje- prije nekoliko dana od novog progonstva i
“Nego, teta Kato, kakva je situacija?”, upita glica. Migrant. Nevoljnik. Muhtač. Sve su nova realnost, ta kratkotrajna euforija, i ta
Julija. “Ne znam šta bih ti rekla, dijete. Pre- to imena za ljude bez doma... ponovna, svakodnevna borba da se nama-
ko noći selo se ispraznilo. Došli su vojnici, knu potrepštine kako bi se izgurala zima.
ovi iz HVO-a. Kažu, trebaš ići. Rekoh im da KASETA IZ NEKOG DRUGOG VREMENA I dalje nisam mogao spavati, za razliku od
sam stara, da sam se već jednom pomjerala Osjetio sam odvratnost. Zašto sam tu? mame. Sjetih se kasete. Ubacih je u s. Ra-
iz Olova. Neću ići šta god da bude. U selu Jedna je izbjeglica, jedan je nevoljnik došao zočarenje, nije bio film. Vrtio se Žera s pje-
je bilo preko stotinu porodica... Kud će taj na kućni prag drugog tražeći hranu, ogrjev, smom: “Da nije ljubavi... Ne bi svita bilo.
narod? Kažu mi: ‘Politika, ne razumiješ ti ono što je nužno za preživjeti nadolazeću Ispali mi jedno tri...” Žerin glas bio je sve
to, Kato!’ Kakva politika! Strašno! Tako se zimu. A zime na planinskom području, vrijeme “pokriven” ženskim nogama u mi-
ni hajvan ne tjera!”, ispriča Kata odmahu- posebno u selu u kojem jesmo, gdje je tek nici, u spotu snimanom ko zna gdje i kada.
jući rukom. “A ovi što su došli?”, upita Ju- nekoliko kuća usječeno između Zvijezde i Nisam više pratio muzička zbivanja. Ipak,
lija. “Armija, misliš? To su ti neki Tuzlaci. Konjuha, “zimlje” su, hladnije, s više snijega spot me dodatno razbudio.
Ima ih desetak u selu. Čuvaju kuće koliko nego u ravničarskim područjima, na nižoj Poslije spota koncert za Slavoniju. Re-
mogu. Ne znam. Strašna su vremena. Su- nadmorskoj visini. I duže! Zime su ovdje dali su se hrvatske grupe. E. T. – dance per-
sjedna sela... Puna su izbjeglica. Narod je u od oktobra po polovine aprila. formans. Briljantno. Onda su došli na red
potrebi. Skoro da je glad. Pitanje je koliko Izašao sam iz spavaće... Hodnik. Sušta “Prljavci”. Izvodili su Uzalud vam trud, svi-
će se sačuvati. Samo da krv ne padne. Sve suprotnost spavaćoj sobi. Haos. Ispreturane rači. Sa svakim glasom, slogom, mogla se
će se obnoviti, sve se da srediti, samo nek’ je stvari. Već je neko bio ovdje. Na podu audio- osjetiti ta emocija, taj žal, taj naboj, ono što
glava na ramenima”, reče Kata i odmahnu kasete i jedna VHS kaseta. Digoh ove manje prolazi svaka izbjeglička duša... Nostalgija.
glavom s nekom vrstom staloženosti koju, audiokasete. “Sinan Sakić i ‘Južni vetar’”, Bilo da ste s okupiranih područja Palestine,
valjda, godine donose sa životnom mudro- pisalo je na omotnici. Nisam slušao tu vrstu iz Slavonije, iz Istočne Bosne, to je ta nit,
šću starice, koja zna odmjeriti, procijeniti muzike. Uzeh VHS, ništa nije pisalo na na- ono što boli, što čini vezu svakog čovjeka
je li i koliko je nešto ozbiljno. ljepnici s prednje strane. U tom trenutku u koji izgubi rodni kraj, koji je istjeran, po-
Izašli smo od Kate. Nije ostalo mnogo kuću je ušla Julija. Prostrijeli me pogledom. mjeren, izbačen, “prekinut” na neki način...
vremena do mraka. Otišli smo do kuće G., “Šta to radiš? Trebao si biti u podrumu. Ti Pitao sam se kada je snimljen koncert.
Julijine rođake. Na ulazu se pojavila viso- si ovo napravio?”, upita me nekim ljutitim Koliko prije su ga gledali Oćevljani prije
ka žena, prilično mršava. Mislim da me nije tonom, kao kada lopova uhvatite na djelu. nego će krenuti na svoj put progonstva i
ni primijetila kako sam stajao iza Julije, iza Odgovorih: “Ne! Stvari su već bile ispre- nevolja... Izgnani od one politike koja ih je
otškrinutih vrata. Izgledalo je zabrinuto, u turane. Kaseta je bila na podu. Htio sam uvjerila da sarađuju s istim onima koji su
posijali sjeme zla, koji su protjerali Slavon-
Kovačnica Oćevija ce, Posavljane, rušili Dubrovnik, Osijek i
Split, a sada gradove i sela diljem Bosne i
Hercegovine.
Politika podjele, čistih etničkih teritori-
ja... E to nije Bosna! To nije taj modus vivendi
današnje, ujedinjene Evrope! Neće proći...
Pjevao je frontman “Prljavog kazališta”...
Noć se navlačila na padine planinskog
sela. Jedan je dječak jedna je izbjeglička
duša tiho plakala, prisjećajući se ulica rod-
nog mjesta... n

STAV 25/3/2022 51