Page 58 - STAV broj 396

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (72)
KRATER U KOJI JE

MOGAO SLATI ŠLEPER

Za pet minuta bili smo “na licu mjesta”. Djed je, otvorenih usta, zbunjeno gledao ispred
sebe. Nikada nije otišao od kuće. One 1992. godine, na početku rata, bio je jedini što je
ostao u naselju koje je, u ono mirnodopsko vrijeme, brojalo više stotina stanovnika. “Može
šleper stati”, pokazao je rukom na ogromnu rupu u zemlji. “Moramo se seliti! Ovo ako udari

u kuću... I zgradu bi poravnalo... Nema skloništa za ovako nešto!”

Piše: Ammar KULO
ekamo čas historije. Polovina je umjetnošću. Nasmijale su se na moju opa- pušku može nositi. Ne vidim kako drugačije
maja devedeset pete. Sunce. Pro- sku. “Evo ruke, dogovoreno”, ispružila je zemlju osloboditi, moja Kadrija”, othuknuo
ljeće. Pubertet. Vrbopuc. Sve nas ruku Fuada. je nastavnik Smajo. “Rat je. Il’ pobijediš il’
Čtjera napolje, izvan prostorija ne- Mala matura će ubrzo. Razmišljam, ako gubiš. Nema neriješeno”, govorio je nastavnik
kadašnje mesnice, sada ratne škole, izvan umolim mamu da im šije, za Almu će biti stojeći ispred ulaznih vrata učionice. Kadri-
školskih klupa, titranja nastavnika, preda- uslov ples. Maturalni ples. Ima nešto draže- ja je očima išaretila na mene i Vahidina, koji
vanja, odgovaranja, obaveza... Mora da su sno u Almi. U svakom slučaju, brzo će kraj smo stajali u blizini: “Moram na čas, nemoj
se slično osjećali u Pink Floydu kada su pi- osnovne škole. Još da dočekamo kraj rata. djecu prepadati. Može se i za zelenim stolom
sali onu pjesmu sa stihovima “ne trebamo okončati rat. Ne bi bilo ni prvi ni posljednji
više obrazovanja, sve je to samo još jedna II put. Pogledaj samo Kipar!”
cigla u zidu”. “Tvrdo je. Ukopavali su se godinama.
Začu se eksplozija negdje u daljini. A nema avijacije. Nema dovoljno artiljerije. III
Niko se nije ni osvrnuo. Navikli smo. Na Kad baciš na papir, gotovo je sve u njihovu Vraćao sam se kući dobro znanim pu-
sigurnom smo. Tješi me da to naši izvode korist. Bojim se, doći će vrijeme, svi ćemo u tem kraj pošte, robne kuće, preko žutog mo-
“borbena dejstva”. Armiju. Staro, mlado, muško, žensko, sve što sta, pored pekare “Paštrik”, osnovne škole,
“I je si li se odlučila šta ćeš obući za ma-
turu?”, pita Fuada Almu. Djevojčice uvijek
i u svakoj prilici, kada ne pričaju o simpati- Dom Zdravlja (lijevo) i pomoćni objekti
-nekadašnja stara bolnica (desno)
jama, pričaju o garderobi. Neiscrpna tema.
“Imam ljubičastu haljinu, maminu. Taman
sam narasla da mi može sve njeno. Tako da
mi nije problem. Ti?”, uputi Alma kontrapi-
tanje. “Nabavili smo štof, sašit ću ovaj kom-
plet”, odgovori Fuada. Iz torbe je izvadila
prijeratni primjerak Burde. Smiješili su se
modeli u novoj garderobi, u novoj kolekciji,
negdje na njemačkim ulicama i trgovima.
Na trenutak kao da me je neko prenio
u maminu sobu, među šnitove, komad tan-
kog sapuna kojim se crtalo po tkanini, šiva-
ću mašinu... Gotovo da sam mogao prizva-
ti i miris i zvuk tog perioda bezbrižnosti.
Kako su sretni narodi koji razmišljaju samo
o modi, sportu, lovu i ribolovu...
“A mogla bi nam i tvoja mama pomo-
ći?”, obrati mi se Fuada. “Možemo se do-
govoriti”, rekoh. “Do kraja godine crtat ćeš
mi sve što je potrebno za likovno?”, poku-
šavao sam trgovati. Bio sam antitalenat za
crtanje, pjevanje, plesanje, jednom riječju,
za sve što je imalo veze s primijenjenom

58 7/10/2022 STAV