Page 56 - STAV broj 396

DRUŠTVO

Zapisi između ratova (133)
“KOLIKO, MOMAK,

IMAŠ GODINA?”

Piše: Amir HASANOVIĆ Rahmetli predsjednik došao je do mene i pružio mi ruku.
Stisnuo sam je, a on je onda drugom rukom stisnuo moju.
Univerzitetsko-klinički centar u
Tuzli dovezen sam teško ranjen u Ruke su mu bile mehke i tople; nikad neću zaboraviti taj stisak.
večernjim satima 28. oktobra 1993. Gledao me je u oči i upitao: “Koliko, momak, imaš godina?”
U godine. Pomalo se sjećam kad su
me uveli u operacionu salu na ortopedskoj “Sedamnaest, osamnaest”, sapleo sam se. Predsjednik se
klinici. Pamtim kroz maglu podrum zgra-
de, hodnike, krevete, ranjenike i krv. Kud nasmijao: “Allah nek’ te čuva, momče, Allah neka vas čuva
god da pogledaš – krv.
Probudio sam se dan-dva nakon teš- sve.” Mirisao mi je na cimet, kao na neke stare kolače.
ke operacije. U popodnevnim satima dok-
tor Kačar išao je po hodniku od jednog do
drugog ranjenika bodreći nas. Zaustavio
se kod mene i naslonio se na metalni okvir
kreveta kod mojih nogu. “Kako si, dječače?
Bogami, dobro si me prepao sinoć, dosta si
bio iskrvario, naročito je arterija na lijevoj
nozi bila oštećena. Ali mislim da smo to
dobro uradili, imat ćeš bolove, i to jake, a
moramo paziti i na infekciju. Mislim da će
to biti dobro, junače moj”, udario me mla-
ko po ramenu i krenuo dalje.
Svjetlo je bilo slabo. Polahko sam kružio
pogledom po tihoj prostoriji. Tada ugledah
i neke boce, infuzije, vrećice krvi, cjevčice.
Shvatio sam najednom da je to moje, da je
sve to spojeno na moje ruke, a jedna je od
tih cjevčica završavala je na mome vratu.
Bio sam u nekom poluležećem položaju,
prekriven plahtom. Tijelo gotovo da nisam
osjećao, samo sam vidio ono što je virilo is-
pod plahte i svoje ruke, a u njima cjevčice.
Uskoro se čula uzbuna za opću opasnost.
Odjekivale su detonacije. Jak udar uzdrmao
je zgradu. Čula se lomljava stakla. Jedna od
medicinskih sestara dotrčala je i objasnila
nam da je granata udarila odmah kod ogra-
de ispod bolničke zgrade. Na drugoj strani
užurbano su naguravali krevete. Na neke Iznad mog lica stajala je ruka s koje se cijedila na ulazu u jednu od soba pretrpanih ranjeni-
su montirali krevete na sprat. Ja sam imao krv. Zažmirio sam misleći da sanjam, ali slika cima. Držao se za glavu i njome bespomoćno
izuzetno jake bolove i svakih malo kao da je ostala ista. Tek nakon nekoliko trenutaka klimao. Povukao je jednog momka u maskir-
me je nešto bacalo u dubok san, a onda bih shvatio sam da je hodnik u kojem sam se nala- noj uniformi za ruku. “Odakle dovozite sve
opet dolazio k sebi. Bolovi u obje noge nisu zio s obje strane pretrpan krevetima. U sredini ove ranjenike, šta se ovo dešava”, pitao ga je.
se nikako smanjivali. su u redu čekali novi ranjenici. Medicinsko Momak se u hodu okrenuo: “Doktore, ofan-
Sjećam se novog buđenja, ne znam kad je osoblje trčalo je gore-dolje. Neke ranjenike ziva je na sve strane, Brčko, Majevica, Olovo,
to bilo. Isti polumrak, ali tada osjetih da mi pokušavali su uvući s krevetom, ali su zagla- i prijemna je dolje isto puna.”
nešto kapa po licu. Skoro da nisam mogao ni vili između velikih vrata. Sjećam se jednog od Donosili su novu turu. Vidim ambleme
glavu pomaknuti, samo malo, nedovoljno. doktora. Stajao je ispod prigušene svjetlosti na jakni Prve tuzlanske brigade. Jaukali su

56 7/10/2022 STAV