Page 57 - STAV broj 396

naših jedinica s nekim žarom kao da je i sam
bio u svakoj toj akciji.
Halid je ustao polahko, dočekao se na
svoje štake i krenuo prema hodniku. Bio je
teško ranjen u kuk i veoma se otežano kre-
tao čak i uz pomoć štaka.
Uskoro se ispod prozora začula huka
motora vozila i lupa vrata. Gledao sam u
Emina. Imao je čudan izgled na svom licu.
Okrenuo se prema meni rekao: “Alija.” Ja
sam ga gledao, a on je onda ponovio: “Eno
ga, Alija.” U to se uključi Grof sa svog kre-
veta prebirajući nekakve papire: “E jesi
dosadan, Alija, pa Alija, pa neka ga, i vri-
jeme mu je da dođe.” Emin se okrenuo pre-
ma nama i opet pokazujući na vrata reče:
“Predsjednik Alija.”
Bat čizama po hodniku i lupa vrata.
Odjednom žamor glasova na sve strane.
Meni još ništa nije bilo jasno.
U sobu je prvi ušao Ismet Osmanović,
a zatim načelnik Hasanhodžić. Za njima,
brzo kao i oni, ušli su jedan vojnik i rah-
i previjali se, neki su se samo u tišini trzali, Bio je to dan pred moj izlazak iz ratne metli predsjednik Alija Izetbegović. Ja sam
neki se nisu ni micali... a krv je bila posvuda. bolnice. Već sam se bio dobro oporavio, mo- bio u šoku. Ne znam ni ko je nazvao selam,
Prošlo je nekoliko dana, mutno ih se sje- gao sam polako ustajati i hodati do hodnika nit jesmo li odgovorili. Stojeći nasred sobe
ćam. Samo komadiće trenutaka kada sam bio i nazad. Bilo je vrijeme ručka. Na samom s rukama na leđima rahmetli predsjednik
budan. Pod sedativima u onakvom stanju dnu sobe rahmetli Sejo Grof nešto je pri- kratko je pitao kako smo, imamo li sve što
nisam baš mnogo toga zapamtio. Znam da čao s Halidom, koji je ležao na desnoj strani nam je potrebno. Ja sam više klimao glavom
sam dva dana imao veoma visoku tempe- sobe. Emin je stajao pored prozora i gledao nego što sam nešto govorio. Imao je na sebi
raturu. Znam da su me vozili u neke druge dolje prema cesti. Sad će Alija s kombijem maslinastu jaknu i crnu beretku. Meni tada
sobe, pa negdje opet na hodnik. Neko mi i idemo na ručak. nije uopće izgledao staro. Pred mojim očima
je davao da jedem, da pijem vodu. Nekako Alija je bio momak koji je dovozio hljeb bio je kao gorostas, mada još nisam mogao
se najviše sjećam oca i ostalih koji su znali za ratnu bolnicu i vazda bi nakratko utrčao vjerovati svojim očima da je tu.
nakratko doći u posjetu. u našu sobu s nekim novim vijestima s rati- Jedan od uniformiranih vojnika doda-
Iako je bio početak novembra, dani su šta. Imao je te informacije jer je vozio hljeb i vao je predsjedniku vrećice, a on ih je dije-
bili veoma lijepi. Iznosili su nas iz bolnice za komandu brigade. Pričao bi o podvizima lio ranjenicima. Kad je došao red na mene,
i s nosilima tovarili u vojne kombije. Bilo u srcu mi je nešto jako lupalo, kao u školi
je prelijepo nakon toliko dana po tamnim kad si na redu za odgovaranje pred tablom.
hodnicima udisati svjež zrak i osjetiti jese- Rahmetli predsjednik došao je do mene i
nje sunce na svom licu. Jedan od doktora Prošlo je nekoliko dana, pružio mi ruku. Stisnuo sam je, a on je onda
reče da nas voze u ratnu bolnicu u Lukavac. mutno ih se sjećam. Samo drugom rukom stisnuo moju. Ruke su mu
Ponovo sam zaspao. Onako izmoren i bile mehke i tople; nikad neću zaboraviti
iscrpljen, nisam mogao dugo ostati budan. komadiće trenutaka taj stisak. Gledao me je u oči i upitao: “Ko-
Čuo sam neki žamor i probudio se. A kada sam bio budan. Pod liko, momak, imaš godina?” “Sedamnaest,
onda šok. Mir, tišina, čiste i velike sobe. I osamnaest”, sapleo sam se. Predsjednik se
posteljina, bijela, čista, mirišljava... Pomi- sedativima u onakvom nasmijao: “Allah nek’ te čuva, momče, Allah
slio sam da sam u Džennetu, ali me pogled neka vas čuva sve.” Mirisao mi je na cimet,
na sve one cjevčice vratio u realnost. Nema stanju nisam baš mnogo kao na neke stare kolače.
podruma, na spratu sam, čini mi se. Veliki toga zapamtio. Znam da Još jednom se okrenuo na vratima pri
prozor kraj mog kreveta. odlasku i pozdravio nas. Polahko sam, pu-
Prostrana lijepa soba bila je ispunjena sam dva dana imao veoma zeći preko kreveta, došao do prozora. Ušao
svjetlošću koja je dolazila kroz veliki pro- je u svoj zeleni džip i vozila brzo nestado-
zor. Doktor Begić bio je s ordinacijom od- visoku temperaturu. Znam še preko raskrsnice. Stajali smo i gledali u
mah ispod naše sobe. Mijenjala ga je dok- da su me vozili u neke druge nekoj nevjerici. Iz one vrećice izvadio sam
torica Ćurović, iako tada mlada, bila je veliki žuti limun i duboko udahnuo njegov
veoma iskusna. sobe, pa negdje opet na miris. Nikada niti jedan limun poslije nije
Premda je bilo vrijeme teže blokade hodnik. Neko mi je davao tako mirisao.
tuzlanske regije od snaga HVO-a, ipak su Sejo je gledao u mene nekako izgublje-
se svi trudili da za nas pribave što god se da jedem, da pijem vodu. no: “Eto, ode predsjednik.” Ja sam samo kli-
moglo. Često bi se tu našle cigarete, poko- mnuo glavom. Bio je to 9. novembar 1993.
ja čokoladica, komadić suhog mesa i pone- Nekako se najviše sjećam godine, dan kada sam stisnuo ruku rahmetli
ka voćka. Tadašnji načelnik, rahmetli Sead oca i ostalih koji su znali predsjednika Alije Izetbegovića. Dan koji
Hasanhodžić, znao nas je obići svako malo ću zauvijek pamtiti. Jedan topli ljudski sti-
i nikad ne bi došao praznih ruku. nakratko doći u posjetu. sak ruke i neponovljivi miris limuna. n

STAV 7/10/2022 57