Page 59 - STAV broj 396

Karingtonke... Bio sam ispred “Centrotran-
sove” garaže, na stotinjak metara od kuće,
kada se odjednom začuo zvuk aviona. Mora
da su NATO-ovi avioni što bombardiraju
srpske položaje oko Sarajeva, pomislih. No,
umjesto da se izgubi negdje u daljini, zvuk
je postajao sve jači, prodorniji, zaglušuju-
ći, probivši zvučni zid. Priletio sam uz zid
polusrušenih garaža, legao na zemlju preko
puta kartonske zgrade. Nije bio bogzna ka-
kav zaklon, ali znao sam, sve je bolje nego
biti na čistini i u stojećem položaju.
Pogledao sam u nebo, nigdje nije bilo
aviona. Zvuk se pojačavao, činilo se da će
svakog trenutka pasti na tlo. Nikada do tada
nisam čuo u tom intenzitetu, sjeklo je zrak Kartonska zgrada i garaže ispred gdje sam se
iznad mene, oko mene, cijela mahala kao zatekao u trenutku preleta eksplozivne materije
da je brundala.
Potom je odjeknula eksplozija, duže kada me trznuo gotovo prepao glas s ceste: je djedu nešto tako tiho rekao da nisam
i jače od bilo kojeg meni znanog praska “Hajd’, sad dodaj loptu. Ubacit ću ti je na- mogao čuti, iako sam bio udaljen svega
granate, pa i onih najjačih haubičkih. Išlo trag, iznad glave (pokazivao mi lijevom ru- dva-tri metra. Djed je odmahnuo rukom i
je u smjeru zgrade Doma zdravlja, ali opet kom kako i gdje), a ti preuzmi i šutiraj. Da blago se nasmijao. “Dužan sam vas upozo-
nisam vidio niti dim, niti rupu, nije bilo vidimo kako radiš skok-šut.” riti”, rekao je sad sasvim jasno prije nego
traga od krhotina. Potrčao sam k’o Carl Nisam ga poznavao. Četrdesetogodišnjak što će otići.
Lewis do kuće. Otvorio sam vrata, dočekala crne bujne kose i brkova. Krupan i visok. Drugi je nosio komade aluminija, ostat-
me mati, zagrlivši me. “Dijete drago, jesi l’ ljudeskara. “Nekada sam igrao na poziciji ke granate ili već čega. Zanimalo me o čemu
dobro? Vidje l’ gdje je puklo?” Slegnuo sam krilnog centra”, reče sitnim glasom, koji su pričali. Djed je, i prije nego ću pitati,
ramenima. Karakterističan zvuk se ponovio bi se teško mogao pripisao njegovoj pojav- prokomentirao: “Civilna zaštita, nisu mi
još dva puta. Samo je negdje dalje eksplo- noj figuri. Ubacio je loptu, a ja sam uradio poznati. On će meni...” Na trenutak je za-
diralo. Djed je stigao navečer. Bio je u selu skok-šut. “Od jutra do mraka samo lopta. stao, a potom povisio ton: “Hiljadu sam
Čuništima, gdje je logistički centar “Mer- Za košarku se živjelo. Gledali smo Kinđeta kratera vidio, ko zna koliko je samo gra-
hameta”. Podigao je paket prehrane koji ga i maštali jednog dana da postanemo kao on. nata palo ovdje! Vidi li gdje je došao?”,
sljedovao kao penzionera. Nije više pucalo. Bosna je u tom periodu harala. Gdje god bi rukom je pokazivao na okolne ruševine.
došli, bile su pune sale.” “Hajmo to čudo vidjeti! Kaže, pala je kao
IV Na ulici se pojavio i drugi čovjek, mla- neka eksplozivna naprava, još nisu utvr-
Jutro je počelo s nervozom. Pokušao đi, mršavi, blago je hramao dok je hodao. dili šta, preko puta kuće hodže Hazima, u
sam upaliti prekidač za svjetlo. Sijalica nije U ruci je nosio metar na kolut, na izvlače- njive, odmah do prostorija stare bolnice”,
zasijala. Upalio sam radio. I dalje je bila ti- nje, građevinski. Isti smo takav “maznuli” govorio je djed.
šina u podrumu. Sada sam bio siguran da od radnika na izgradnji ceste pred sami rat. Za pet minuta bili smo “na licu mjesta”.
nije bilo dotoka električne energije po ko Radnici su imali postavljene kontejnere po- Djed je, otvorenih usta, zbunjeno gledao
zna koji put. Značilo je to da u dane kada red stadiona, obnavljali su magistralnu ce- ispred sebe. Nikada nije otišao od kuće.
je ljeto na pragu, a vanjska temperatura stu M-18. Našli smo mjesto gdje ostavljaju One 1992. godine, na početku rata, bio je
dostiže i tridesetak stepeni Celzijusa, mo- ključ od kontejnera, pratili kada odlaze na jedini što je ostao u naselju koje je, u ono
ramo ložiti vatru. Potrebna je peć kako bi odmor, kućama, vikendom ili za neki pra- mirnodopsko vrijeme, brojalo više stotina
se nešto skuhalo, kako bi se osigurala topla znik, ušunjali se, preturali stvari i usput stanovnika. “Može šleper stati”, pokazao
voda, uvijek nedostatna. “uzeli” ono što bi nam se svidjelo. Jedna je rukom na ogromnu rupu u zemlji. “Mo-
Pripremio sam triješće, papir za potpa- od tih uzetih stvari bio je i metar. ramo se seliti! Ovo ako udari u kuću... I
lu, zapalio plamen i udaljio se iz tog vrućeg “Eto, sad to izgleda mnogo bolje. Mo- zgradu bi poravnalo... Nema skloništa za
prostora, iz improvizirane kuhinjice u po- raš vježbati skok-šut, svaki dan. Upucati ovako nešto!”
drumskim prostorijama. Izašao samo ispred se. Da si uvijek spreman, čim se oslobodiš Gledao sam u djeda, pratio njegov ispre-
kuće, stao nasuprot naslaganoj građi koja je igrača, a ti skok-šut. Sad moram ići. Kad kidan govor. Vidio je sve što se u Olovu u ratu
štitila od pogleda s Beka ravni, od pogleda se vratim, igramo jedan na jedan?”, više u moglo vidjeti. Svaki dan su granatirali i pu-
neprijateljskih vojnika-artiljeraca. Sunce se šali, nego u zbilji pitao me nepoznati čo- cali dok je bila ratna bolnica u podrumskim
već uzdiglo dobrano iznad Pridvorice, moglo vjek, bivši košarkaš. prostorijama zgrade Doma zdravlja. Nijedan
je biti osam sati. Nije bilo oblačka ne nebu, Otišli su cestom prema zgradi Doma dan, do polovine devedesettreće, nije prošao
bit će vedro, sunčano, idealno za igru, bit će zdravlja, sada napuštenoj ruševini. Ispred bez granatiranja. Sve je bilo u ruševinama.
prostora za odlazak u čaršiju, za koju parti- kuće pojavio se i djed. Počeo je slagati drva. Ne zovu nas džaba Vukovarska četvrt. Ipak,
ju basketa ispred robne kuće, ako ne bude Ubrzo su se iz suprotnog smjera vratila ona sada, prvi put, mogla se iščitati zabrinutost
pucalo. Zadaću ću raditi drugi dan vikenda. dvojica neznanaca. “Košarkaš” kao da nije na njegovom licu. Vidio sam strah u njego-
Vratio sam se u kuću, iz špajza uzeo ko- bio onaj čovjek od maloprije. Koliko god to vim očima dok je gledao u izrovana rupu,
šarkašku loptu. Lupao sam loptom o uski pokušao prikriti, izgledao je zabrinuto. Po- dok je koračao, na taj način, premjeravavši
dio betonske staze na ulazu u kuću, pokuša- gledao me u trenutku, ništa ne rekavši, po- krater od onoga što su nam četnici “posla-
vajući imitirati pivot “skinut” od Kukoča. tom u djeda, da bi u konačnici prišao djedu. li”. Valjda je to bio njihov odgovor na ofan-
Koš bi bio zamišljeni krug na zidu kuće. Ne “Merhaba”, reče, a djed isto odgovori. zivu koju je počela izvoditi Armija RBiH i
znam koliko puta sam izveo tu kombinaciju, “Mogu l’ do vas, domaćine”, upita. Potom na našem dijelu ratišta. n

STAV 7/10/2022 59