Page 50 - STAV broj 341

DRUŠTVO

Džanić iz Bihaća, a njegovi najbliži suradnici toga napisanog nije doprinijelo utvrđiva- bilo sjedište SS brdske lovačke regimente
bili su Lutfija Dizdarević i Nikola Vukelić. nju povijesne istine. 1 (kasnije 27. SS regimenta 13. SS divizije).
Džanić je nakon dolaska u Villefranche po- Kod diskusije o pobuni u Villefrancheu Tajnost namjere bila je savršeno očuva-
čeo dolaziti u lokalni hotel “Moderne”, gdje postavlja se pitanje: Zašto nije bilo moguće na. Kolovođe su povjerenje ukazivale samo
je s vremenom stekao povjerenje i stupio u već na sabirnim mjestima, kod vrbovanja Bošnjacima i Hrvatima, s kojima su tako-
kontakt s pripadnicima lokalnog pokreta i regrutacije, sumnjive i nepouzdane oso- đer bili međusobno jezički povezani. Nije
otpora. Nakon što im je izložio zamisao o be prepoznati, odbiti ili odstraniti? Odgo- čudno što njemačko vodstvo nije uočilo
podizanju pobune, zatražio je kontakt sa sa- vor na ovo pitanje zapravo je jednostavan: nikakve znakove ustanka prije nego je po-
vezničkim snagama i zatražio pomoć. Ona njemačkim sabirnim mjestima u Zemu- buna izvedena. Kasniji njemački izvještaji
mu je obećana, ali nikada je nisu dobili. nu, Zagrebu, Banjoj Luci ili Sarajevu bilo cijene da je pobuna dobro pripremljena.
Džanić i Dizdarević ubijeni su prilikom je naprosto nemoguće kod svakog regruta Ferid Džanić, kao jedan od vođa, sigurno
gušenja pobune, a ostali glavni pokretači provjeriti njegovo političko uvjerenje i po- je tražio kontakte među pripadnicima
su strijeljani. Do kraja mjeseca Nijemci su dobnost. Nekoliko dana radio sam i sam u francuskog Pokreta otpora, preko
proveli čistku u diviziji; 825 pripadnika di- pisarnici u zagrebačkom regrutnom centru namještenika gradskog hotela “Moder-
vizije ostalo je bez oružja i prebačeno kao na Savskoj cesti. Tu sam se uvjerio na koji ne”. Po svemu sudeći, ti su kontakti bili
prisilna radna snaga u Njemačku, a njih 265 način se radilo, te pouzdano mogu reći da veoma ograničeni jer je stvarna potpora
koji su to odbili učiniti poslano je u logor je bilo nemoguće saznati politički pravac od strane Pokreta otpora na dan pobune
Sachsenhausen. Redovi koji slijede skraćeni ljudi koji su nam dolazili. S vremenom se potpuno izostala. Lutfija Dizdarević tražio
su izvadak iz knjige Zvonimira Bernwalda. pokazalo da je bilo takvih “dobrovoljaca” je među Bosancima ljude voljne za učešće
*** kojima je motiv pristupanja vjerovatno bila u pobuni. Izgleda da ni ta akcija nije bila
Njemački vojni zakonik definirao je namjera da proces izgradnje divizija ome- posebno uspješna.
pobunu na sljedeći način: “Zajedničko taju i sabotiraju. Za trenutak pobune određeno je rano
dizanje podređenih protiv njihovih pret- U spisima njemačke komande kao vođe jutro 17. septembra. Džanić je uspio u
postavljenih u vojsci, mornarici ili među pobune označavaju se sljedeće osobe: Ferid namjeri da za noć 16. na 17. septembra bude
zarobljenicima. Pobuna je naročito kažnji- Džanić, Nikola Vukelić, Luftija Dizdare- postavljen za dežurnog starješinu, stoga su
va.” Pobuna u Pionirskom bataljonu 13 vić i Eduard Matutinović. Pobuna je bila na straži uglavnom bili Dizdarevićevi lju-
desila se nenadano i neočekivano. Bio je planirana u prvim danima septembra. Na di. Pojedini dijelovi Pionirskog bataljona
to šok za vodstvo divizije i njemačke ko- izgovor jedne kodne riječi trebalo je sve nje- bili su smješteni na različitim lokacijama
mande. Do danas to ostaje jedno od najza- mačke oficire u gradu uhapsiti i smaknuti. u gradu. Štab bataljona nalazio se u zgra-
gonetnijih i najkontroverznijih poglavlja u Njemačke podoficire su, navodno, nakon di Više djevojačke škole, tu su se i desila
povijesti SS divizije “Handžar”. O pobuni razoružanja trebalo da otprate francuski po- ubistva oficira. Vojnici 1. kompanije (čete)
se mnogo pisalo i javno govorilo, ali puno licajci maršem u pravcu Rodeza. Tamo je s bataljonskom kuhinjom nalazili su se u
zgradi College Municipal, dok je 2. kompa-
nija bila smještena u Ecole Jean Pendaries.
Nekadašnji vojnik Handžar divizije
Šemso Alihodžić, rodom iz sela Pihlice kod
Knežine, godine 1997. je živio kao izbjegli-
ca u njemačkom Marburgu. Tu je svjedočio
o svom regrutnom vremenu u Villefran-
che-de-Rouergueu, opisavši detaljno tok
svoje službe 17. septembra 1943. godine i
hapšenje starješina u hotelu “Moderne”,
odnosno tragične događaje tog dana, ona-
ko kako ih je on doživio.
“U 12 sati bili smo okupljeni i postav-
ljeni na stražu za cijeli garnizon, bilo nas
je 40 momaka u vodu; oficir straže bio je
Škola u kojoj je bio smješten štab bataljona naš četni zapovjednik Oberjunker Nikola
Vukelić. Smjenu straže s okupljanjem je
preuzeo hstuf. Kuntz, koji je kao folksdoj-
čer dobro govorio bosanski. Pri tom nam
je saopćeno da samo oficir koji ima stražu
i vođa komande mogu naređivati stražaru.
Parola za taj dan bila je Le Puy-Dres-
den. Mi smo bili odgovarajuće poučeni i
odgovorili smo da smo razumjeli nared-
bu. Svaki stražar dobio je pušku i 15 meta-
ka. Niko iz našeg stražarskog ljudstva nije
znao za predstojeću pobunu niti je slutio.
Bila su oko 24 sata po noći kada mi se neko
približio. Povikao sam: ‘Ko je tamo, paro-
lu?’ Kako se odmah ispostavilo, bio je to
Oberjunker Vukelić s još dva čovjeka. On
mi je pritisnuo pištolj pod bradu i pitao
Stanica Villefranche
me na hrvatskom: ‘Jesi li s nama? Ideš li s

50 17/9/2021 STAV