Page 41 - STAV broj 172

dali svoj doprinos odbrani i oslobađanju okupiranih teritorija “Pokušavali su me mnogi uvjeriti da ne
naše zemlje. Na kraju rata vratio sam se starom poslu i nasta- idem ponovo u rat. Iz Hrvatske sam se
vio raditi kao policajac ovdje u Krajini. Oženio sam se poslije telefonski čuo i s majkom i sa suprugom,
rata, dobio dvoje djece i živim u svojoj Bosni, za koju sam se i koje su mi govorile da ne idem. Obećao
borio”, kaže nam Džajić. sam im da neću. Ali ta moja želja bila je
nešto što je jače od mene i jednostavno
Husein Porobić bio je u Austriji kada je počela agresija na sam morao ići. Krenuli smo u srijedu, a
Bosnu i Hercegovinu. Imao je 28 godina kada je odlučio napusti- već u petak smo izbili u Veliku Kladušu.
ti sve blagodati života u Zapadnoj Evropi i priključiti se svojim Ljudi nisu mogli vjerovati da smo uspjeli
zemljacima koji su krenuli za Bosnu i Hercegovinu. Porodica preći”, priča Jasmin Veladžić, koji je u
mu je bila u Krajini, a on je otišao u Travnik, računajući da će akciji “Breza 94” nagazio na minu i ostao
se uspjeti probiti do Krajine i kući se vratiti kao oslobodilac. bez noge
Međutim, nakon što su se stvari odigrale po sasvim drukčijem
scenariju, odlučio je probati novi proboj za Krajinu, ovaj put sam ja na liniji sa strane 5. korpusa, a da mi je porodica tu od-
direktno iz Hrvatske. mah iza linije. Često bih slušao Abdićeve vojnike kako viču da
će mi pobiti ženu i djecu ako ne pređem na njihovu stranu, ali
“Kada je rat u Bosni već bjesnio, iskoristio sam praznike nije mi palo napamet da to učinim. Uspjeli smo osloboditi taj
u aprilu da dođem kod prijatelja u Sloveniju i malo se raspi- teritoriji i susreo sam se s porodicom. To mi je bio jedan od naj-
tam o stanju naroda u domovini. Tu sam čuo mladića kako sretnijih trenutaka u tom ratnom periodu”, kaže Bajrektarević.
priča o 7. krajiškoj brigadi i da se on sprema da im se priklju-
či. Vratio sam se u Austriju i, razmišljajući o svemu šta se de- Danas su ovi hrabri ljudi rasuti po cijeloj Bosni i Hercegovi-
šavalo, donio odluku da sve ostavim i krenem u Krajinu, pa, ni i Evropi. Povremeno se susretnu i uz roštilj ožive uspomene
ako ne uspijem, da se onda priključim 7. krajiškoj. Tako je i na vrijeme kada je domovina bila važnija od vlastitog života. n
bilo. Učestvovali smo u raznim akcijama i bili zajedno tamo
sve do pada Jajca, da bismo nakon toga skontali da smo isu-
više daleko od kuće, te da trebamo probati vratiti se kućama i
biti podrška našem narodu i 5. korpusu”, objašnjava Porobić.

Po povratku u Hrvatsku stupio je u kontakt s bratom i po-
rodicom koji su bili u Cazinu i obavijestio ih da je naumio po-
kušati napraviti proboj u Krajinu. Oni su ga odgovarali dani-
ma, a on se nije nimalo pokolebalo. Put nije bio nimalo lahak,
a rizik je bio ogroman. “Kada smo pregazili Mrežnicu, vodič je
primijetio da su nas opazili te je odlučio skrenuti s rute i onda
smo se izgubili. Kružili smo neko vrijeme ne mogavši pronaći
izlaz i put koji je on poznavao. Udarili smo tu rutu kroz neko
šipražje, gdje smo se svi izgrebali, te se konačno našli na njemu
poznatom putu i nastavili dalje. Izašli smo na teritoriji koja pri-
pada Velikoj Kladuši, negdje pred zoru. Nailazili smo na srp-
ska sela na samom rubu Hrvatske. Čuli smo pse i horoze kako
se oglašavaju pred zoru. Srećom, nismo naišli na mještane. Po
dolasku sam se javio u Sekretarijat za narodnu odbranu, a oni
su me, s obzirom na to da sam bio vezista, prebacili u Komandu
i centar veze Odjela za odbranu”, prisjetio se Porobić.

PRIJETNJE AUTONOMAŠA

Jusuf Bajrektarević dva je puta bio rastavljen od porodice.
Prvi put kada ga je rat zatekao na radu u Austriji, nakon čega
se odlučio vratiti u Bosnu, doći u centralnu Bosnu i među pr-
vima se priključiti 7. krajiškoj brigadi Armije RBiH. Drugi put
kada se vratio u Krajinu, u kojoj je pogubna “autonomija” već
zaživjela i podijelila Krajišnike, njegova se porodica našla na
teritoriji koju su okupirale snage autonomaša Fikreta Abdića.
Bajrektarević se ovaj put morao boriti protiv izdajnika iz svog
naroda kako bi spasio porodicu.

“Nisam imao nimalo dileme kada sam se ponovo vratio u
Hrvatsku, odakle smo i došli prvi put u Bosnu, da li trebam
ići u Krajinu ili ne. Mogao sam se vratiti u Austriju i nastavi-
ti raditi jer ništa me nije sprečavalo da to učinim. Ali, nisam o
tome ni razmišljao uopće. U glavi mi je bila samo jedna misao:
kako proći srpske linije i ući u Krajinu. Nakon što smo se ko-
načno vratili svojim kućama, dočekalo nas je novo iskušenje i
bratoubilački sukobi, a moja se porodica našla usred toga jer
mi je kuća bila na teritoriji koju su okupirale paravojne sna-
ge Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Odlučio sam da bu-
dem upravo tu na liniji i među prvima koji će ući u selo kada
ga snage 5. korpusa Armije RBiH budu oslobađale. Budući da
se mi u Krajini svi dobro poznajemo, vrlo brzo se pročulo da

STAV 21/6/2018 41