Page 46 - STAV broj 172

DRUŠTVO
Na pitanje kako su nakon toliko godina prove-
denih u Turskoj sačuvali bosanski jezik, Mustafa ef.
Trnovac odgovara: “U mahali su svi došli od Mostara,
iz Gubavice. Ženili se među sebe i pričali bosanski,
pričaju i sada. Tamo gdje majka i babo pričaju bosan-
ski kod kuće, pričaju i djeca, a u familijama gdje nisu
oba roditelja Bošnaci i gdje se ne priča bosanski, ne
umiju ni djeca. Svi su tamo učili jezik kod kuće, od
svojih baba i deda. Nije bilo nikakvih škola gdje bi
učili svoj jezik. Oni zato znaju samo zboriti, a ja da
im odavlen odnesem knjigu ne bi ni pola razumjeli
jer ne znaju čitati bosanski. U okolini Karamursela
ima pet-šest sela đe su samo Bošnaci i pričaju bosan-
ski. Zovu se Karanova, Karapinar, Ayazma, Taşağal,
Oluklu i Ihsaniye. Mi se svi poznajemo i pričamo.
Odemo jedni drugima na svadbu, a od godine do
godine oni pravu teferič. Tu dođe što ima Bošna-
ka, a dođu i Turci. Gore nađu mjesto i tude se igra i
pjeva na bosanski. Sada mlađi nemaju želju da uče
bosanski. Puno mlađih se ženi od Turaka, pa djeca
ne nauče jezik. Ne znaju da je ovo jedan umiljat je-
zik. Ako dođu kad u Bosnu, onda će znati. Dobro je
znati puno jezika, jer đe god dođeš, nisi jabandžija (stranac).
Tamo u Turskoj smo dosta bosanskog sačuvali, ne samo jezik.
Evo, neku noć sam na iftaru jeo maslenice i sjetio se da smo i
mi u Turskoj pravili ista bosanska jela k’o i vi ovdje.”
Mustafu ef. Kurttaşa Trnovca zamolili smo i da nam ne-
što više kaže o tome kako danas žive Bošnjaci u Karamurselu.
“Moja familija je dosta velika i svako se nečim bavi. Imam brata,
46 21/6/2018 STAV
Ishak ef. Sedić i Mustafa ef. Kurttas
i on je hodža k’o i ja. Dosta je tamo hodža Bošnaka. Sestre su
se poudale i jedan zet je u penziji, a jedan ima turistik restoran
gore u brdima. Tu raja dolazi i odmara se. Danas Bošnaci rade
razne poslove, a stariji su uglavnom radili na zemlji. Orali su
i sijali pšenicu i julav (zob), držali hajvane. Svašta smo deve-
rali. Nije bilo k’o sad. Imali smo bašče šeftelije i jabuke. Izvo-
zili smo po 50 tonova (tona) jabuke. Imali smo tri-četiri bašče
šljiva, pa trešana, višana, svašta jani. Onda je bilo dobro. Pošlje,
kad je teknolođija izrasla, promijenilo se, nije bilo isto jer je-
dan čovjek išćera k’o deset sela i ne mere se nemu (njemu) biti
rekabet (konkurencija).”
Pitali smo ga i kako je doživio svoj prvi posjet zemlji njego-
vih predaka. “Više od deset godina želio sam da dođem u Bo-
snu, a, evo, Bog je dao nafaku da dođem ove godine. Bosnu sam
viđo samo na slikama onih koji su bili ovdje i donijeli slike.
Sad kad sam ovdje došao, viđo sam da je još ljepša jani. Ovdje
je lijepo vrijeme. U Tursku kad je temperatura trideset, onda se
izgorje, a ođe ne znaš da je trideset. I hava je fina. Kad spavaš,
naspavaš se, a u nas tamo spavaš deset sahata i pošlje ne me-
reš da se digneš. Malo mi je čudno što su ođe plate manje nego
kod nas u Turskoj, a svako ima auto i fino živi. U nas kad viđaš
auto, to je hala luksuz. Auta su duplo skuplja. Nisam znao da je
ođe ovako. Nije ni moj babo i dedo jer nikad nisu bili u Bosni.
Hakiluk je bio. Nije bilo para, pa kako će doći jani? Autobusa
nije bilo, a avionom je bilo skupo. Volio bih da su moji babo
i majka mlađi i zdraviji pa da ih dovedem ovdje. Volio bih da
vide odakle smo mi došli jer znam koliko bi oni to voljeli”, ka-
zao nam je Mustafa.
Iako se svi Bošnjaci iz Turske slažu da je Bosna i Hercego-
vina prelijepa zemlja, skoro niko od njih i ne pomišlja da bi se
ovdje jednog dana ponovo nastanio. “Svi žele da dođu ovamo i
viđaju Bosnu, ali niko ne želi da se vrati i ostane. Što ne žele!?
Pa prošlo je više od sto godina, svako ima rodbinu i đecu. Kako
odavlen niko ne želi da iđe tamo u Tursku da živi, tako od tamo
niko ne želi da živi ovdje. Kad bi došao, to bi bilo kao da je u
gurbetu (tuđini).”
Iako vrijeme i kilometri razdvajaju Bošnjake u Bosni od
njihove braće u Turskoj, oni su i dalje veoma bliski i žude da
se bolje upoznaju. Mnogi maštaju o tome da su bliži jedni dru-
gima. I jednim i drugim drago je čuti da ih ima toliko, pa i kad
su hiljadu kilometara daleko, ako ni zbog čega, ono zbog naših
dušmana koji su se svim silama trudili da nas unište, a na kra-
ju nas opet više nego njih. n