Page 48 - STAV broj 172
P. 48
DRUŠTVO
Ubistva i etničko čišćenje u Vlasenici 1992. godine
Kako su Edis i Adis
postali Nebojša i Siniša
Nebojša je želio biti smiren, te hladno i formalno obaviti
Piše: Alma ARNAUTOVIĆ administrativni dio u vezi s identifikacijom očevih posmrtnih
ostataka, ali Edis, njegov predratni identitet, s bolnim grčem
Nebojša Bogosavljević iz Vlasenice, na licu i tugom u glasu progovorio je o zločinu počinjenom nad
koji se do 1992. godine zvao Edis njegovim ocem Sadikom Džindom i brojnim komšijama
Džindo, identificirao je prošle sed-
mice u Komemorativnom centru dio u vezi s identifikacijom, ali Edis, nje- tj. do pada Srebrenice. Mislim da se tačno
Tuzla svog oca Sadika Džindu, ubijenog gov predratni identitet, s bolnim grčem na 12. jula 1995. godine vratio jer je morao da
u 45. godini. Porodica Džindo živjela je u licu i tugom u glasu progovorio je o zloči- ide na odsluženje vojnog roka.”
Vlasenici do 1992. godine, a njena tri pre- nu počinjenom nad njegovim ocem i broj-
živjela člana i danas žive u istom mjestu, nim komšijama. Nebojša nastavlja smireno i detaljno
samo s drugačijim imenima i prezimenima. odgovarati na novinarska pitanja: “Vidite,
“Tog dana, 29. juna 1992. godine, u vri- moje viđenje kompletne situacije jeste da je
Ovo je priča o čovjeku koji je gledao jeme početka dnevnika, naseljem je patroli- iz godine u godinu sve napetije. Prema mom
kako mu komšije odvode oca na put s kojeg ralo policijsko vozilo Golf 2. Iz komšiluka, mišljenju je tako. Bošnjaci, povratnici koji
se, znao je, neće vratiti i o čovjeku koji je iz jedne kuće u kojoj su se zbog restrikcije su se vratili svojim kućama, a ima sela gdje
godinama čekao da čuje bilo kakvu vijest o struje okupili da slušaju dnevnik na radi- ih se dosta vratilo, žive normalno. Uglav-
ocu. Ovo je priča o emocijama prema rodi- ju, u prvoj turi, pokupili su sedam osoba. nom žive normalno.”
telju za kojim na isti način pate i predratni Poslije su se vratili po mog oca. Mislim da
Edis i sadašnji Nebojša. Ovo je priča o čo- ih je bilo trojica. Ja sam dvojicu vidio, ali “Zašto je napeto”, pitaju ga novinari.
vjeku kojeg je identifikacija očevih posmrt- mama (Denka Bogosavljević, op. a.) kaže “Napeto je. Ne znam... Valjda je to po-
nih ostataka emotivno pogodila i priča o da je bio i treći. Ja sam stajao pored vrata slijeratni sindrom. Malo je to neobjašnjivo
ubijenom ocu kojeg je došao identificirati i nisam ga vidio. U trenutku kada su došli i morao bih da budem dobar filozof da bih
samo jedan od dvojice sinova. Ovo je priča pred kuću, brat je bio u prizemlju. Kuća je vam to objasnio, ali, pošto nisam...”, odgo-
o ženi koja je bila udata za čovjeka druge na dva sprata. Jedan vojnik, odnosno poli- vara Nebojša.
vjere i koja je zajedničku djecu “preobra- cajac u maskirnoj uniformi, stajao je ispred Posmrtni ostaci Sadika Džinde prona-
tila” na svoju vjeru. Priča je ovo o supruzi vrata s automatskom puškom i kundakom na đeni su u masovnoj grobnici pored koje
ubijenog Sadika Džinde, učiteljici Denki, preklop. Pitao je da li živi tu dotična osoba, je, a ne znajući da je tu grobnica, Nebojša
nekada Džindo, a sada Bogosavljević, maj- tj. moj otac Sadik. Izašao je i drugi je otišao često prolazio.
ci Nebojše i Siniše. O učiteljici čije su đake iza kuće. Ne znam zašto, imao je neki ra- “Tu se svakodnevno krećem, samo ni-
1992. godine pripadnici snaga RS-a silovali zlog i dozivao je iza kuće. Odazvao se moj sam znao da je to tu. Prije nekoliko dana
i ubijali, a koja je, iz sebi poznatih razloga, u stariji brat i izašao iz prizemlja. Odatle su
Sudu Bosne i Hercegovine svjedočila u ko- ih obojicu poveli, a ovaj koji je bio iza kuće, Nebojša Bogosavljević
rist ubice i osuđenog ratnog zločinca. Ovo je poslije, kada su ih strpali u vozilo, rekao je:
priča i o pojedinim vlaseničkim Bošnjacima ‘Hajde ti, mali, izlazi napolje! Nema za tebe
koji danas, u miru, imaju razumijevanja za mjesta!’ Okrenuli su auto i otišli su”, pri-
(ne)djela Bogosavljevića i suosjećaju s nji- sjeća se Nebojša Bogosavljević.
ma ne zato što im je identificiran ubijeni
član porodice nego zbog toga šta će komši- Otišli su, kaže, prema centru Vlasenice:
je Srbi reći na to što je Nebojša progovorio “Ja sam imao tada 14 godina, a brat 16. Ubrzo
o onome što je duže od dvije i po decenije poslije toga je bila neka anketa s pitanjima
gutao i nosio u sebi. želimo li ostati u svom gradu ili da idemo
ČESTO PROLAZIO PORED u logor. Ako želite ostati u svom gradu, bilo
OČEVIH KOSTIJU bi poželjno da se promijeni ime i prezime.
Pošto nam je mama srpske nacionalnosti,
Nebojša je, kažu Vlaseničani koji se sje- odnosno pravoslavne vjere, mi smo pristali
ćaju rahmetli Sadika Džinde, kopija svog oca da prihvatimo njeno djevojačko prezime i
koji je često izvodio djecu i igrao se s njima promijenili smo imena. Ostali smo tu do 18.
na igralištu. Nebojša je želio biti smiren, te jula, čini mi se. To je bio dan kada je prvi
hladno i formalno obaviti administrativni blok autobusa krenuo iz logora (Sušica, op.
a.) prema Kladnju. Mi smo otišli oko devet
ujutro za Srbiju kod maminih, a konvoj je
krenuo oko podne. Ja sam ostao tamo do au-
gusta 1993. godine, a brat do 1995. godine,
48 21/6/2018 STAV
